Ergela lipicanera “Vučijak” ove godine obilježava 75 godina od osnivanja. Jedan od zaštitnih znakova prnjavorske opštine ponovo je omiljena destinacija mnogobrojnih posjetilaca koji odluče da u ambijentu ovog kompleksa provedu slobodno vrijeme.
Na ergeli se, pored redovnih aktivnosti, radi i na treniranju i pripremi konja za jahanje, a za ovaj dio posla zadužen je Željko Starčević. Ovaj iskusni trener iza sebe ima dugogodišnji staž kada je u pitanju rad sa konjima, a trenutno obučava trogodišnjeg pastuva. Izveo ga je iz štale na otvoreni manjež, gdje sa njim najčešće radi obuku. Ponosnog stava, kako to samo lipicaneri znaju, pastuv je poslušno reagovao na svaku njegovu zapovijed, dok mu se on obraćao staloženim glasom i mirnim pokretima. Scena kao iz kaubojskih filmova, veoma slikovita, na jedan poseban način objasnila je u trenutku neraskidivu vezu između konja i čovjeka koja traje od davnina.
Trenirati konje zanimljiv je i nesvakidašnji poziv, a Željko je prve trenerske podvige započeo upravo na ovoj ergeli 1974. godine. Kaže da svaki konj zahtijeva vrijeme i strpljenje, te da su to dvije osnovne stavke koje moraju biti ispoštovane kod dresure. “Lipicaneri su zaista posebni. To su carski konji, paradni i jako ponosni. Sa njima se ne može raditi poprijeko, nego samo postepeno, jer ne dozvoljavaju da im se ubije taj ponos u njima” ističe trener.
Starčević je, kaže, o ovom pozivu najviše naučio tokom obuke u Sarajevu. “Konj se ne može odmah osedlati i uzjahati. To je proces i mora se proći kroz određene faze, od vezanja, vođenja, timarenja, hranjenja. Obuka konja za jahanje traje oko šest mjeseci, a za treniranje je najpogodniji kada napuni tri godine. Svaki konj je priča za sebe i svakom se mora prići na drugi način.
Na ergelu sve češće dolaze posjetioci koji bi se oprobali u jahanju lipicanera, a mnogi se pri prvom susretu sa ovim ponosnim životinjama i uplaše. Starčević kaže, da za strahom nema potrebe. “Ljudi koji redovno dolaze na jahanje uglavnom već znaju šta trebaju ponijeti od opreme, kako se ponašati sa konjima i sa njima nemamo problema. Napomenuo bih da konji ne podnose jake mirise i da im to ne odgovara, pa svako ko želi posjetiti ergelu radi jahanja, treba izbjegavati parfeme i tome slično. Što se tiče opreme, mi u sedlari trenutno imamo sedla i uzda, hlače, kacige, čizme, tako da je u suštini potrebna samo dobra volja i ljubav prema konjima ” kaže trener.
Na ergeli “Vučijak” za sada oko desetak konja je spremno za jahanje. Među njima je pet mladih pastuva, a tu su i Drina i Neretva.
Osjećaj koji pruža jahanje jedinstven je i neponovljiv, a osim u rekreativne, preporučuje se i u terapeutske svrhe. Željko je trenutno jedini trener koji radi sa konjima, a svoje znanje rado će, kaže prenijeti i mlađima, ako ih bude inetresovao ovaj poziv.
Među mladim snagama ergele je i Slađana Preradović, koja polako uči i odgovorno pristupa poslu. Zanima je kaže sve i sa velikom ljubavlju priča o konjima.
Na ergelu je došla 2019. godine da odradi pripravnički staž. Na početku je imala veliki strah od konja.
“Ja sam jako zavoljela rad sa konjima. Naučila sam mnogo o njima, kako ih istimariti, očistiti, lonžirati, nahraniti i napojiti, meni to predstavlja veliko zadovoljstvo. Od Željke sam takođe mnogo toga naučila, kako se konji smiruju, kako se uspostavlja to povjerenje sa njima i zahvalna sam mu na tome.
Slađana je, kako sama kaže, dijete sa sela i što se posla tiče ništa joj nije strano. Najviše voli da se brine o konjima, da ih timari i čisti, a uz svakodnevne obaveze usput uči i ostale finesse koje se mogu steći u praksi.
Iako je već pri kraju radnog vijeka, Željko sa velikim elanom priča o svom poslu, a od šešira se, kaže ne odvaja već četrdeset godina. Kada bolje razmislite, kako bi i mogli zamisliti trenera konja bez šešira? Nadamo se samo da će svoje bogato trenersko iskustvo sa konjima imati kome i da prenese.
Autor: Marijan Popadić
prnjavorlive.info
Be the first to comment