Hristos je pobijedio smrt i đavola. Najveći neprijatelj čovjeka je smrt. Čovjek je stvoren da živi vječno, ali je zbog svog prvorodnog grijeha otpao od Boga, svoju slobodnu volju zloupotrijebio i postao smrtan.
Hristos kao sin Božji dolazi u svijet da spase grešni rod ljudski. Hristos pobjeđuje smrt, donosi život i zato je to za nas velika radost i daje nam se poruka da čovjek treba da voli život, da se raduje životu, da se trudi, da se žrtvuje za drugog, istakao je protojerej-stavrofor Duško Drinić, arhijerejski namjesnik prnjavorski u vaskršnjem intervjuu za “Nezavisne novine”.
Drinić je kazao da prazniku Hristovog vaskrsenja prethodi post koji se sastoji od tjelesnog i duhovnog posta, te da tjelesni post mora biti praćen duhovnim postom.
U vaskršnjem intervjuu protojerej-stavrofor Drinić govorio je i o spremnosti današnjeg čovjeka na žrtvu i oprost, ali i o običajima Vaskrsa i kako se Vaskrs proslavlja na području prnjavorskog namjesništva.
NN: Vaskrsu prethodi višesedmični post. Šta predstavlja post za vjernika?
DRINIĆ: Za pravoslavne hrišćane nema većeg događaja i većeg praznika od praznika Hristovog vaskrsenja.
Svi praznici koji se slave u toku jedne godine su sabrani u praznik Hristovog vaskrsenja, jer nijedan od tih praznika ne bi postojao da nije bilo Hristovog vaskrsenja. I to je temelj naše hrišćanske vjere i zato mi praznik Hristovog vaskrsenja zovemo praznik nad praznicima.
Za sve praznike postoji priprema, ali posebno za praznik Hristovog vaskrsenja se pripremamo molitvom i postom.
Post kao post nije sam po sebi cilj. On je samo jedno sredstvo koje čovjeka treba da dovede do cilja, a cilj je da što spremniji kroz te dane posta dočekamo Hristovo vaskrsenje.
Sveti Jovan Zlatousti, kada govori o postu, kaže da tjelesni i duhovni post moraju da budu praćeni. Kaže da su to dva krila koja čovjeka uznose sa zemlje prema nebu. Ptica s jednim krilom može malo da poleti, ali ne može dugo da leti.
Tako post nije samo uzdržavanje od jedne izvjesne vrste hrane i pića, to jeste potrebno, ali nije dovoljno.
Tjelesni post mora da bude praćen duhovnim postom, a to je uzdržavanje od zlih misli, svađa, psovki, ogovaranja. Najbolja priprema za Vaskrs jeste kroz post, da se čovjek preobražava, da se mijenja, da razmišlja o sebi, o svojim postupcima i sve ono što uviđa kao svoju grešku, svoje prestupe, da mijenja i da se kaje. To jeste suština ovih dana koji su ovako blagosloveni i dati čovjeku.
NN: Koje poruke sa sobom nosi Hristovo vaskrsenje?
DRINIĆ: Hristos je pobijedio smrt i đavola. Najveći neprijatelj čovjeka je smrt. Čovjek je stvoren da živi vječno, ali je zbog svog prvorodnog grijeha otpao od Boga, svoju slobodnu volju zloupotrijebio i postao smrtan.
Hristos kao sin Božji dolazi u svijet da spase grešni rod ljudski. Obećani mesija spasitelj svijeta, gospod Isus Hristos obećan je još u starom zavjetu. Proroci su njegov dolazak najavljivali. Sv. Jovan Krstitelj, koji je rođen prije Hrista, kaže: “Gle, Jagnje Božje koje uzima grijeh svijeta” za život i spasenje svijeta.
On već nagovještava da je on taj koji će preuzeti grijeh svijeta za život i spasenje svijeta. Sama poruka Vaskrsa jeste ljubav prema drugome, prema bližnjem za koga i Hristos dolazi i on svojim stradanjem to pokazuje, a pokazuju i mnogi drugi sljedbenici njegovi kao što su apostoli, podnoseći velike žrtve.
Hristos pobjeđuje smrt, donosi život i zato je to za nas velika radost i daje nam se poruka da čovjek treba da voli život, da se raduje životu, da se trudi, da se žrtvuje za drugog.
Život je neprestana borba. Apostol Pavle kaže da je život kao jedno uzburkano more. Čas čovjeka baci na jednu stranu, čas na drugu i nije strašno kada mi padnemo, ali strašno je ako padnemo i ne želimo da ustanemo. Treba da ustanemo i da se borimo.
NN: Hristovo raspeće na krstu bilo je žrtva kojom je cijeli ljudski rod oslobođen grijeha. Da li su danas ljudi spremni podnijeti žrtvu zarad drugih?
DRINIĆ: Kada pričamo o vremenu Hristovu i poslije Hrista i o žrtvi koju su podnosili tadašnji hrišćani, to su bile žrtve gdje su oni svoje živote davali za vjeru Hristovu i ni po cijenu života nisu htjeli da је se odreknu. To su bile velike žrtve i upravo na temeljima tih mučenika i jeste crkva hrišćanska zidana kroz svih ovih 20 vijekova.
Ona je odoljela, održala se. Vjera Hristova kroz sve vijekove i bez obzira na iskušenja i stradanja koja su i bila, kojih i danas ima, opstaje zato što to nije tvorevina ljudska, nego je to Bog dao ljudima.
Crkva je rukovođena svetim duhom i zato traje. Ima i danas ljudi koji podnose žrtve i za druge i za bližnje, ali mislim da smo mi generacija malo blaža u odnosu i na vjeru i na život nego naši preci.
Ne treba da idemo u treći i četvrti vijek. Dovoljno je da vidimo kako su živjeli naši pradjedovi i djedovi koji su imali veoma teške uslove za život. Živjelo se veoma teško. Zemlja se obrađivala, ali su ljudi imali više uvažavanja, poštovanja, više su razgovarali, družili se i bili spremni da podnesu žrtvu jedni za druge i za svog komšiju i za prijatelja, bez obzira na to kojoj vjeri pripadao, kom se Bogu molio.
U ovom vremenu, nazovimo ga modernim, kada je čovjeku sve dostupno, nekako su se ljudi udaljili. Svako voli da je ušuškan i da se to njegovo ne narušava, pa je onda iz tog razloga i manje želje da se i žrtvujemo i pomognemo svome bližnjem. Iako, toga ima i danas, hvala Bogu.
NN: Isus Hrist je prilikom raspeća tražio oprost za one koji mu to čine. Praštaju li ljudi danas?
DRINIĆ: U molitvi Gospodnjoj, kada se molimo govorimo: “Oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim.” Mi od Boga tražimo da nama naša pregrešenja budu oproštena, ali uslov da nama bude oprošteno jeste da oprostimo i mi drugima. Oproštaj nećemo dobiti od Boga, ako mi ne oprostimo jedni drugima.
Da li smo spremni ili nismo, to je sada individualna stvar svakog pojedinca. Čovjek kada je u sukobu sa nekim, on ne može biti ravnodušan prema tome. I sigurno nema čovjeka kada se s nekim posvađa i kada se zamjeri, nije ni bitno zbog čega, da njega to ne izgriza iznutra. Stvara mu to nemir. Kada si sa nekim dobro, kada se razumijete, kada pričate, ti si ispunjen. Drugome oprostiti nije samo za onoga kome to mi učinimo, to više nama znači.
Ljudi su i danas spremni oprostiti, iako živimo u vremenu koje je drugačije u odnosu na neka vremena.
Između ostalog, ljudi znaju da dođu u razmirice ni zbog čega, a čovjek treba da zna da smo mi svi ovdje privremeni gosti i da imamo određeni period koji živimo, boravimo, odlazimo sa lica zemlje, a iza nas ostaje ono što smo činili, radili, kakvi smo bili i po tome će nas svi pamtiti.
NN: Koji su najvažniji običaji koje vjernici treba da ispoštuju za Vaskrs?
DRINIĆ: U našoj vjeri, kod nas pravoslavnih Srba, pored svih pravila, dogmata, učenja crkve kojima se rukovodimo, imamo i običaje koji su propraćeni tim učenjem naše crkve, svetim jevanđeljem. Svi ti običaji i radnje koje se obavljaju imaju svoju određenu poruku. Simbol Vaskrsenja i praznika jesu kuvana jaja koja predstavljaju novi život. Kao što je Hristos bio položen u grobnicu i iz grobnice ustao, tako se iz onog jajeta koje se postavi pod kokošku za jedno određeno vrijeme izleže pile i dolazi novi život. U crkvi sve radnje, ti običajni dijelovi, ono što koristimo, ima svoju simboliku, poruku i značenje. Crveno jaje je najčešće, ali ne mora da bude pravilo. I to je simbolika Hristovog stradanja i muka, krvi koju je prolio na krstu radi nas ljudi i našeg spasenja.
NN: Kako se Vaskrs proslavlja na području prnjavorskog namjesništva?
DRINIĆ: Najvažnija, da kažemo, proslava, jeste sveta liturgija. I ovdje u našem gradu, u našem hramu, ali tako i na našem namjesništvu, u svim parohijskim hramovima, služi se sveta liturgija i ona se na Vaskrs služi u pet sati ujutro, jer je to period kada polako već sviće, počinjemo liturgiju, bude mrak, a onda, kada završimo, već je uveliko svanulo. To je glavni događaj, da se dođe u crkvu, da se prisustvuje svetoj liturgiju, a onda oni koji su postili ovaj post, da se pričeste. To je najvažnije, to je suština i to je taj cilj kome smo mi težili kroz sve ove nedjelje. Dobivši i blagodat Božju u hramu na svetoj liturgiju i kroz svetu tajnu ispovijesti i pričešća, odlazimo u svoje domove i sa svojim porodicama, prijateljima proslavljamo praznik uz svečanu trpezu. Vaskrs je dan radosti kada se čujemo sa svojim prijateljima, sa onima koji su bliži i vidimo i čestitamo jedni drugima. Vaskrs se slavi tri dana, a upravo i to govori o važnosti samog događaja, jer ga proslavljamo kroz tri dana.
NN: Koja je Vaša poruka vjernicima?
DRINIĆ: Hristos je pobijedio smrt i đavola, našeg najvećeg neprijatelja. Čovjek treba da se raduje životu. Da živimo, radimo, djelamo ovdje na zemlji, da se trudimo, da damo maksimum i da kroz svoj rad, svoj trud, slijedimo ono što su i Hristove poruke i što su činili i njegovi apostoli, njegovi svetitelji. Da uvažavamo jedni druge, bez obzira na to ko kojoj vjeri pripadao, kako se i na koji način molio Bogu. Da imamo razumijevanja, uvažavanja, da ne namećemo jedni drugima nešto što ne želimo sebi. Što ne želiš sebi, nemoj činiti ni drugome. To je jasno i lijepo rečeno.
Čovjek treba da posmatra drugog čovjeka kroz sebe. I kada bismo tako posmatrali druge, onda taj drugi meni nikad ne bi mogao zasmetati. Ali, nažalost, mi živimo u vremenu gdje se često dešava da ne gledamo tako i ne postupamo tako, nego želimo da nekome nešto nametnemo i da on bude nešto što bismo mi htjeli da on bude, a on to nije niti može biti.
To se zove razumijevanje i uvažavanje onog drugoga koji nije kao ja, a ima ista prava jer smo i jedan i drugi stvoreni po liku Božjem.
Više tolerancije, razumijevanja, uvažavanja i da nam Hristos bude vodilja i primjer kako treba da se ponašamo da bismo ovdje, živeći na zemlji, zadobili vječni život u Carstvu nebeskome, što i jeste cilj našeg življenja.
Adnan Selimović / Nezavisne novine
Be the first to comment