U nastavku donosimo prvi dio teksta objavljenog u listu Glas Srpske od 11. septembra 1997. godine o završetku suđenja za ubistvo Željka Smolića u Prnjavoru.
Za ubistvo deset godina zatvora
Vijeće petorice sudija Osnovnog suda u Prnjavoru osudilo je Radovana Popovića na kaznu zatvora u trajanju od deset godina za učinjeno krivično djelo ubistva Željka Smolića.
Radovan Popović, zvani Pop, dvadesetpetogodišnjak iz Dubrava, nastanjen u Prnjavoru, osumnjičen je od strane prnjavorskih organa gonjenja za počinjeno krivično djelo ubistva dječijeg vaspitača Željka Smolića Smole (33) iz Prnjavora.
Godinu dana od tog nemilog događaja, koji je potresao cijeli Prnjavor, Vijeće sudija Osnovnog suda u Prnjavoru stavilo je tačku na ovaj zločin. Naime, Radovan Popović proglašen je krivim za učinjeno krivično djelo ubistva Željka Smolića i tom prilikom izrečena mu je zatvorska kazna u trajanju od deset godina.
U toku istražnog postupka utvrđeno je da su se Smolić i Popović, prije ubistva, upoznali u diskoteci prnjavorskog hotela „Nacional“, gdje su uz piće i prijateljsko ćaskanje dočekali fajront. Međutim, to im nije smetalo da druženje nastave i poslije odlaska iz diskoteke. Niko ne zna kako i zbog čega ih je put odveo do skladišta PP „Millprom“, gdje su od noćnog čuvara Milana Cvijetića zatražili piće.
Uplašeni čuvar, da bi izbjegao eventualne neprijatnosti sa nezvanim gostima, pristao je da ih usluži, prvo sa dva piva, a potom sa još deset boca „Nektara“. Prilikom pijanke, po izjavi Cvijetića datoj istražnom sudiji, dvojica noćnih posjetilaca nisu se svađala, već su cijelo vrijeme pričali o svojim profesijama.
Međutim, kada su nezvani gosti trebali da pođu i plate popijeno piće, između njih je nastala prepirka. Naime, Smolić je zamjerio svom prijatelju što neće da plati popijeno piće, a ovaj je reagovao tako što je Cvijetiću rekao da Smolić mora poći s njim jer su zajedno i došli. Tako su dva novopečena prijatelja krenula put mraka, a da li su platili, nije poznato.
Šta se potom događalo samo stotinjak metara dalje, niko nije vidio niti čuo. Jedino što se zna jeste da je ujutro, pored magistralnog puta Derventa – Prnjavor, pronađeno mrtvo tijelo Željka Smolića.
Nakon provedene istrage, istražni organi utvrdili su da je Smolić umro usljed nanesenih teških fizičkih tjelesnih povreda opasnih po život, te da je počinilac u trenutku izvršenja zločina mogao vladati svojim postupcima.
Po izvršenom zločinu Popović je otišao u stan poznanice Dijane Milutin, gdje je preobukao svoju krvavu odjeću. U međuvremenu, dok je Dijani pričao kako je svu noć ubijao Turke, u stan je došao Dijanin otac Petar Milutin, kome nenadani gost saopštava da su od sada on i njegova kćerka njegovi taoci.
Tokom boravka u stanu Milutinovih, Popović je govorio kako ga progoni IFOR, da bi u jednom trenutku svoje zatočenike upitao da li bi voljeli vidjeti kako izgleda srpska krv. Odmah potom uzeo je nož i zario ga sebi u butinu.
To je Petar iskoristio i preko balkona pobjegao van, nakon čega je obavijestio policiju da se u njegovom stanu nalazi osoba koja po opisu odgovara licu za kojim se traga.
Kada je policija ušla u stan Milutinovih, Popovića tamo više nije bilo. Ipak, vrlo brzo je otkriven u gradskom parku, a potom i lišen slobode.
U toku istrage osumnjičeni je često mijenjao svoje iskaze, tvrdeći prvo kako se ničega ne sjeća, a potom da je ubistvo počinio u samoodbrani, pošto mu je, navodno, Smolić nanio povrede oko uva, stomaka i bubrega.
Međutim, ljekari koji su Popovića pregledali odmah po hapšenju konstatovali su samo jednu povredu na njegovom tijelu, i to onu na butini koju je sam sebi nanio nožem u stanu Milutinovih.
Tekst preuzet iz lista Glas Srpske, izdanje od 11. septembra 1997. godine.
