U nastavku objavljujemo arhivski tekst iz lista „Glas Srpske“, objavljen u maju 2003. godine pod naslovom „Trideset dva dana sa mudžahedinima“. Tekst prenosimo u originalnom obliku, uz preslovljavanje na latinicu i uređivanje pasusa radi lakšeg čitanja na web portalu.
Gojko Vujičić iz Donjih Vijačana kod Prnjavora, ranjen četiri dana ranije, više nije mogao da izdrži bolove. Opsovao je Boga mudžahedinima, a oni su mu pucali u glavu. Potom su mu mačem odsjekli glavu, svjedoči Branko Šikanić.
Kada je u julu 1992. godine krenuo na ratni put kao komandir saniteta u Prnjavorskoj lakoj pješadijskoj brigadi Vojske Republike Srpske, doktor medicine Branko Šikanić nije slutio šta će ga zadesiti na samom kraju rata.
Četiri mjeseca prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, poslije žestokog napada na položaje srpskih boraca na Ozrenu, 21. jula 1995. godine, njega i medicinskog tehničara Velibora Trivičevića zarobili su pripadnici brigade „El mudžahedin“, koja se nalazila u sastavu Trećeg korpusa Armije BiH.
Najgore noćne more, kako navodi, postale su stvarnost u naredna 32 dana.
Noćna mora
– Zarobljeni smo na Podsjelovu, uži rejon Krčevine. Od toga dana bolničaru Miroslavu Kneževiću gubi se svaki trag. Preko linija odbrane, odakle se naša vojska u međuvremenu povukla, doveli su nas u selo Livade kod Hajderovića. Tu smo ostali dva dana, a potom odvedeni u pozadinsku bazu brigade „El mudžahedin“ u selu Kamenica, rejon Gostovića – počinje svoje svjedočenje Šikanić.
Prisjeća se da su ih zarobili mudžahedini starosti između 17 i 40 godina, među kojima je bilo i maloljetnika.
Pored napuštenih srpskih rovova vidjeli su tijelo srpskog borca odsječene glave i rasiječenog grudnog koša.
– Naredili su nam da legnemo. Jedan je uzeo sjekiru uzvikujući „Tekbir“, dok su ostali odgovarali „Alahu ekber“, mašući sjekirama iznad naših glava – prisjeća se Šikanić.
Mučenja i ponižavanja
Po dolasku u Livade, zarobljenici su psihički i fizički maltretirani. U kuću su donijete dvije odsječene glave srpskih boraca, od kojih je jednu prepoznao kao Momira Mitrovića iz Donje Mravice kod Prnjavora.
Kako navodi, zarobljenike su vezivali na poseban način, stavljajući kolac između savijenih koljena, dok su ruke bile vezane ispod njega, a dodatno su ih oko vrata vezivali konopcima.
Mještani iz okolnih sela, uključujući žene i djecu, dolazili su da ih tuku koljem, štakama i drugim predmetima.
Ubistvo Gojka Vujičića
Šikanić svjedoči da je jednog jutra oko pet časova Gojko Vujičić iz Donjih Vijačana kod Prnjavora, teško ranjen četiri dana ranije, više nije mogao izdržati bolove.
– Opsovao je Boga mudžahedinima, a oni su mu pucali u glavu. Potom su mu mačem iz tri poteza odsjekli glavu. To je vidio samo Trivičević, kojem su tada bile odvezane oči. Mi smo samo čuli pucanj – kaže Šikanić.
Glava nesretnog Gojka bila je žicom zakačena za zid prostorije i ostavljena da visi cijeli naredni dan.
Njegovi posmrtni ostaci, prema navodima iz teksta, do tada nisu bili pronađeni.
„Igra smrti“
Tokom zarobljeništva mudžahedini su, prema svjedočenju Šikanića, svakodnevno prijetili smrću.
Jednom prilikom okupilo se oko pet stotina ljudi, a zarobljenici su stavljeni u sredinu koridora.
– Oni koji su navirali sa noževima i sabljama pokušavali su da nas ubiju, dok su ih drugi zaustavljali. Sve je trajalo oko četrdeset minuta – navodi Šikanić.
Razmjena i povratak
Nakon pet i po mjeseci zarobljeništva registrovao ih je Međunarodni komitet Crvenog krsta.
Branko Šikanić razmijenjen je 10. januara 1996. godine u Koprivni kod Sanskog Mosta.
Danas živi u Prnjavoru, oženjen je i otac troje djece. Kako navodi, boluje od posttraumatskog stresnog poremećaja i drugih zdravstvenih problema, ali se uprkos svemu nije predao.
– Poslije svega javila mi se želja za školovanjem i radom. Ide teško, ali ipak ide – rekao je na kraju razgovora.
Izetbegović
Branko Šikanić je, kako navodi, istražiocima Haškog tribunala dao višesatnu izjavu i očekivao poziv za svjedočenje.
Smatrao je da odgovornost za zločine treba da snose najviši rukovodioci tadašnje Armije BiH, uključujući i politički vrh.
Podsjećajući na svoje svjedočenje, rekao je da je istražiocima postavio pitanje zašto se od njega traži da govori o mudžahedinima kada je, prema njegovim riječima, poznato koliko ih je učestvovalo u ratu u Bosni i Hercegovini, zaključujući da su „haški dvostruki aršini više nego očigledni“.
Gordana Klepić – Glas Srpske
