U arhivi Glasa Srpske od 11. oktobra 1982. godine pronašli smo priču o Hasanu Čengiću iz Ratkovca kod Prnjavora, koji je tada, prema pisanju lista, sa navršenih 105 godina bio jedan od najstarijih stanovnika Bosne i Hercegovine. Uprkos dubokoj starosti, svakodnevno je radio u polju, a tajnu dugovječnosti vidio je u stalnom kretanju i umjerenom načinu života.
U selu Ratkovac kod Prnjavora živio jedan od najstarijih stanovnika Bosne i Hercegovine
Uz magistralni put Prnjavor – Banjaluka, svega tri kilometra od Prnjavora, u selu Ratkovac početkom osamdesetih godina živjeli su Hasan i Osman Čengić. U ovo mjesto doselili su 1960. godine, kada su zbog izgradnje jezera morali napustiti rodni kraj u blizini Pljevalja i započeti novi život u prnjavorskom kraju.
Iako su iza sebe ostavili zavičaj, mještani Ratkovca srdačno su ih prihvatili, pa su se, kako je pričao Hasan, brzo privikli na novu sredinu.
– Dobro se sjećamo dolaska u ovaj kraj. Mještani Ratkovca uvijek su bili spremni da nam pomognu, a to čovjeku daje snagu da lakše započne novi život i zavoli novu sredinu – govorio je Hasan.
U vrijeme kada je nastao ovaj tekst Hasan Čengić imao je 105 godina i smatran je jednim od najstarijih stanovnika Bosne i Hercegovine. Na pitanje o tajni dugovječnosti odgovarao je jednostavno.
– Nema tu posebnog recepta. Najveća je sreća kada čovjek ne mora često kod ljekara. U svemu sam bio umjeren. Popio bih poneku čašicu rakije, nikada nisam izbjegavao ni duvan, ali mislim da je najvažnije da se čovjek stalno kreće. Organizam mi miruje samo dok spavam – pričao je Hasan.
Njegove riječi potvrđivao je i svakodnevni život. I sa više od jednog vijeka života obavljao je razne poslove u domaćinstvu. Kada nije popravljao stari bakarni kotao u dvorištu, radio je u njivi, skupljajući pokošenu travu grabljama i vilama, sve do prvog mraka.
Hasan je iza sebe imao bogat i težak život. Prisjećao se da je 1912. godine, kao rezervista u turskoj vojsci, učestvovao u borbama na području Sueckog kanala, gdje je bio ranjen sabljom.
Još teže uspomene nosio je iz Drugog svjetskog rata. Tada je izgubio troje djece i suprugu. Nakon rata ostala su mu dvojica sinova – jedan je živio u Sarajevu, dok je Osman ostao sa njim u Ratkovcu.
Uprkos godinama, vid ga je još dobro služio, dok mu je sluh bio tek djelimično oslabljen.
Tekst i fotografije: Brane Radulović (Glas Srpske, 11. oktobar 1982. godine).
