Prnjavorsko kino Slavica

Slavica je bila na početku, prije mene.

Kažu da su moga oca našli u kinu, kad su mu javili da sam se rodio. Crnobijeli televizor i ja smo u kući bili vršnjaci. Kasnije je otac uzeo dugoročni kredit da kupi prvi televizor u boji, Čajavec, bez daljinskog. Poslije je sve išlo prebrzo. Prvi TV sa daljinskim, VHS video rekorder, kasete, videoteke, kraj analognog doba… Dalje je teško pratiti. Da se čovjek ne bi izgubio, najbolje se vratiti na početak.

Prnjavorsko kino Slavica smješteno je između dvije kafane. Odozgo Pet lampi, ili Čitaonica, odozdo Korzo, tada stjecište lokalnih pijanaca. U Korzu su se, osim jeftinog alkohola, nudila još tri artikla: kuhana jaja i sardine u konzervi za mezu, i štapići, koji su tu stajali valjda godinama. Ako bi nestalo štapića u Čitaonici, kod Mehina, nerado bismo išli da kupimo bajate u Korzu.

Repertoar nam nije bio važan. Kaubojski, kungfu ili klasici, sve se gutalo.

Teta Micika i čika Nedžmija su bili cijeli personal kina Slavica. Micika u plavom mantilu prodaje karte, pa ih Nedžmija kontroliše na ulazu, ili obratno. Naguravanje na vratima, razmještanje gledalaca od dvadesetdrugog do prvog reda, kontra pad, samo da ispred ne sjedne neko visok, žamor, dobacivanje. Teta Micika u sali, Nedžmija ide negdje gore da pusti film. Gasi se svjetlo, pali se mrak, iz džepova se vade štapići, čarolija počinje.

Na potpuno drugom kraju grada, dole, u Domu izviđača, svako veče osim ponedjeljka, igrala se tombola. Zadnje izvlačenje počinjalo je u deset, a Nedžmija nije volio propuštati to izvlačenje. Zato bi projekcija morala biti gotova oko pola deset. Ako se prikazivao film duži od devedeset minuta, a počinjao je u osam, Nedžmija se pretvarao u montažera. Što duži film, to više posla montažeru. Krrr, krrr… Uglavnom bi kraj bio prikazan, ali kako se do epiloga došlo, mnogo puta mi je ostalo nejasno.

Od tada je za mene jedan od najvažnijih kriterija u izboru filma dužina njegovog trajanja. Što duže traje, to meni bolji film. Ispod sto minuta ni ne počinjem gledati, mada ću zaspati u dvadesetoj.

Slavica je umrla. Sa njom je umirao i moj Prnjavor. Razbollili su se još osamdesetih, a devedesetih utonuli u potpuni mrak. Danas je kino ruševina i ruglo u centru moga grada. Koji kao da čeka da mu neko upali svjetlo, da predstava počne, negdje na onom kraju vremena.

Tarik Đođić – momouzeir.com