U septembru 1995. godine područje Prnjavora našlo se na udaru NATO avijacije. Prema pisanju „Glasa Srpske“ od 12. septembra 1995. godine, tokom više vazdušnih napada gađani su predajnik na Ljubiću, osnovna škola u Donjim Vijačanima, kao i akumulaciono jezero Drenova. Stanovništvo je sa strahom pratilo dešavanja, dok su projektili padali u neposrednoj blizini civilnih objekata.
Piloti NATO-a gospodare nebom iznad Republike Srpske. Upotrebljavaju sve što imaju od svog ubojitog arsenala, a sve to isprobavaju na ljudima Srpske. Njima se posljednjih dana pridružuje i avijacija Hrvatske, što pripadnicima NATO-a očigledno ne smeta.
Kod Prnjavora su gađani predajnik Radio Prnjavora i centar veze. U nekoliko navrata na brdo Sviljar na Ljubiću palo je sedam razornih projektila. Međutim, to nije bilo sve. Nakon što su obavili svoj posao, juče su taj prostor izviđali bespilotnim letjelicama kako bi utvrdili da li će i naredne noći imati nove mete.
Osim krhotina i ostataka nekadašnje građevine, izgleda da nisu mogli vidjeti ništa drugo. Nije bilo ljudskih žrtava, ali su stradale svinje i pas čuvar. Oni su, eto, postali žrtve tog bestijalnog jurišanja na civilne ciljeve u Republici Srpskoj.
Posebno zabrinjava činjenica da su piloti savremenih letjelica za cilj pronašli i školu u Donjim Vijačanima. Gađali su je u dva navrata i oba puta promašili. U noći između subote i nedjelje avio-bomba nije pogodila cilj, a naredne noći projektil je za dlaku promašio dominantni školski objekat na uzvišenju i potom se zabio u obližnje strnjište, ne eksplodiravši.
Mještani Preradovića i Debeljaka, gdje je bomba pala, u prvi mah pomislili su da se srušio avion. Bomba je napravila veliki krater, preorala zemlju i okrenula se u pravcu iz kojeg je doletjela. To je izazvalo ogorčenje među mještanima koji se pitaju kakav vojni cilj može biti prazna, tek izgrađena osnovna škola. Na sreću, ona još nije bila stavljena u funkciju, ali mještani Donjih Vijačana i dalje žive u strahu.
Posebno zaprepaštenje u Drenovi izazvalo je granatiranje brane akumulacionog jezera, odakle se stanovništvo snabdijeva vodom, kao i ribnjaka. Dvije bombe pale su u vodu, ne oštetivši branu. Ipak, postavlja se pitanje da li je cilj bio rušenje brane ili zagađenje vode.
Iz mjera predostrožnosti znatno je povećan ispust vode iz jezera kako bi se smanjila njena količina zbog mogućeg ponovnog napada i eventualnog oštećenja brane. U tom slučaju posljedice bi bile mnogo teže.
Kada se pogleda relativno mali prostor na kojem su izvođeni napadi, jasno je da su mete bili isključivo civilni ciljevi. Vojni objekti i infrastruktura služili su samo kao izgovor nalogodavcima napada.
U razgovoru sa mještanima, koji svaku noć provode iščekujući nove napade, mogli smo čuti da su dovoljno prkosni i snažni da ih nikakve avio-bombe ne mogu uplašiti. Kuću im mogu srušiti, ali im korijene ne mogu iščupati.
N. N. – Glas Srpske
