Više je poštenih ljudi, i eto, već 32 godine nisam propao, sa osmijehom za “Nezavisne novine” počinje svoju životnu priču Željko Vranić, posljednji tradicionalni ključar u Prnjavoru, i dodaje da je konačno došlo vrijeme zanatlija.
Radnja mala, ali prepuna alata i mašina za izradu ključeva, kao i uspomena na neka teška, ali i lijepa vremena.
Uvijek raspoložen i sa manirima pravog domaćina, majstor Željko prisjetio se početaka svoje karijere i njegove odluke da pokrene samostalan biznis.
“Prvenstveno želja da budem samostalan, da ne provedem život radeći za druge, u nekoj firmi, dovela je do odluke koja će mi promijeniti život. S obzirom na to da sam po profesiji bravar, a imam i spretne prste, želio sam naučiti zanat obrađivanja ključeva. Radio sam u Hrvatskoj i poznavao jednog poznatog ključara u Poreču. Pitao sam ga da me obuči, na šta je on i pristao, a njegov jedini uslov je bio da ne otvaram radnju u njegovom mjestu. Bilo je to u vrijeme kada su već počela ratna previranja, i ja sam nakon što sam naučio zanat, odlučio da napustim Hrvatsku”, prisjeća se Vranić i sa osmijehom dodaje da ima i diplomu za bravara, i to diplomu koja nije kupljena.
Radnju je otvorio u Prnjavoru 1991. godine i kaže da se svega nagledao tokom svoje karijere.
“Materijal za posao sam nabavljao samo u Italiji, u Trstu, nije ga bilo u bivšoj Jugoslaviji. Kada sam počeo sa poslom, obezbijedio sam materijal koji mi je trajao godinu dana, ali kada ga je počelo nestajati, bila je prava borba snaći se i prevesti ga iz Italije do Prnjavora. Brat, koji je ostao u Poreču, slao mi je materijal iz Trsta autobusima, dovijali smo se nekako, a posao je opstao”, priča Vranić i dodaje da je sve bilo lakše nakon ratnih dešavanja, kada se u Beogradu otvorila radnja iz koje je poručivao materijal presudan za njegov posao.
Naš sagovornik se prisjetio i limara Jasmina Ramića iz Prnjavora, koji mu je, kada je prestao da radi taj posao, prodao zalihu ključeva, te je i zahvaljujući njemu njegova radnja opstala u teška, ratna vremena.
Potražnja za zanatlijama u današnje vrijeme je velika, posebno su traženi bravari, limari, varioci, a može se živjeti i od mog zanata, objašnjava Vranić.
“Pored izrade ključeva, oštrim i noževe, makaze, kružne testere, lance za motorne pile, a obavljam i razne bravarske usluge. Kada me neko pita: ‘Je l’ radiš to?’, ja kažem donesi, pa ću vidjeti, a većinu poslova znam”, priča on.
Kaže da je na početku karijere sve išlo polako, ali da nikada nije bježao od posla i izazova.
“Pravio sam ključeve bez ključa. Dešavalo se da čovjek izgubi ključeve od autobusa i ja skinem bravu sa volana, napravim novi ključ. Sada je to teže, jer su to sve kodirani ključevi i elektronika. Dešavalo se da mi poruče ključeve, pa nikada ne dođu po njih, uradim ključ za automobil, pa uzmu ključ ‘da isprobaju’ i nikada se ne vrate da plate, ali srećom, to su rijetki slučajevi”, priča majstor Vranić.
Posljednji prnjavorski ključar je u zasluženoj penziji, ali kako sam kaže, radiće koliko ga zdravlje posluži i koliko mu država dozvoli, tako da i četiri sata dnevno, od devet do 13 časova provodi dočekujući mušterije, a posla nikada ne manjka.
“Jedino se ne bavim obradom ključeva za moderne automobile. Tu se svake dvije godine mijenjaju kodovi, moraš pratiti i kupovati nove mašine i ja za tog posla više nisam. Radim i kodiranje ključeva, ali do 2000. godišta. Volim reći, nije moj mozak od 66 ljeta za tog posla. Ja sada radim lakše poslove, koji su manje stresni”, objašnjava majstor Vranić.
Dešavalo se da ga sugrađani pozivaju u pomoć i u tri sata poslije ponoći kada izgube ključeve od stana ili od automobila.
“Nekada otvoriš automobil za pet sekundi, nekada se namučiš, ali uglavnom uspješan sam, rezultat je na mojoj strani. Kad god sam imao neku težu situaciju ili zahtjevniju bravu, pomagale su mi i kolege iz Banjaluke, otac i sin Emir i Dado Pašalić, poznati banjalučki ključari. Nikada nisu bili škrti na znanju i uvijek su razmjenjivali iskustva sa mnom. Emir je, nažalost, preminuo, ali je njegov sin Dado nastavio porodični posao. Ne prenose baš svi ključari rado svoje znanje. To je specifičan zanat, prepun sitnih finesa i caka, koje ne smiješ ni otkriti. Zato sam mnogo zahvalan Pašalićima, mnogo su mi valjali u životu, počevši od oca Emira, a i sa njegovim sinom Dadom imam dobru saradnju”, priča Vranić.
Naš sagovornik kaže da mu nikada u životu nije bilo bolje i da se, ako ima volje i discipline, može i zaraditi za pristojan život.
“Prije su moje kolege govorile da nas zanatlije niko ne cijeni. Ja sam uvijek smatrao da će doći i naše vrijeme i tačno je i došlo. Sada je ogromna portažnja za majstorima, za zanatlijama, a nema ih. Nema varilaca, bravara, limara, ključara, mladi nisu zainteresovani za ta zvanja, a to je šteta”, sa sjetom u očima govori Vranić.
Ovaj vrijedni Prnjavorčanin mladima poručuje da je zanat zlato.
“Imam unuku od pet godina i savjetujem sinu i snahi da, kada poraste, uči neki zanat. Frizerski ili kozmetički, to su zanati koji će opstati i od kojih se može fino živjeti. Dok fakultet završiš, namučiš se, a pitanje je da li ćeš dobiti posao u struci. Ja vjerujem da će sa zanatom uvijek biti posla, a današnje vrijeme dokazuje da sam u pravu. Otimaju se za varioce, bravara nema ni za lijeka. Ne kažem da svi moraju učiti zanat, ali ako dijete pokaže zanimanje, roditelji to treba da podrže. Meni je moj otac govorio da ću ja kao zanatlija opstati i u ratu da sam, a vrijeme je pokazalo da je bio u pravu”, kaže Vranić.
Be the first to comment