Nikita Hruščov je jednom prilikom rekao: „Političari su svugdje isti, obećati će da će most sagraditi tamo gdje rijeka i ne protiče“, riječi političara su najglasnije u predizbornim kampanjama, kako nastupi izborna tišina tako i svaka obećana riječ iz predizborne kampanje postaje mrtvo slovo na papiru.
Taktikom daj narodu hljeba i igara mjesec dana, pa ih pusti da gladuju do neke naredne izborne godine, i neke nove predizborne kampanje, političari sebi otvaraju vrata raja. Narod je taj koji bira, da li on stavno loše bira, ili su svi isti pa nema koga ni da izabere. Dokle će oni više da nas lažu, i dokle mi više da im vjerujemo, da li su oni toliko vješti manipulatori, ili smo mi slijepi putnici ukrcani na brod koji tone, a sa koga će jedino posada da preživi.
Obećanjima dođu do fotelje, a onda kao da zaborave da ta fotelja ne služi samo za sjedenje, već da iz nje treba i da se radi, da se sa riječi pređe na djela, da ustanu prošetaju da vide kako žive oni čijom voljom su baš oni izabrani, da prošetaju istim onim ulicama na kojima su se razbacivali riječima, ne bi li se prisjetili silnih obećanja, ako su ih kojim slučajem zaboravili. Ali nisu oni zaboravili, već su unaprijed znali da izgovorene riječi nikad neće pretočiti u djelo. Elem voditi grad, državu, narod je odgovran posao koji treba da bude adekvatno plaćen, ali zar nije malo previše plaćen kod nas, prevelika je razlika između plate običnoga radnika i plate političara.
Kad kažem plate radnika mislim na one rijetke koji danas imaju mogućnost da budu u radnom odnosu. Dok se oni vozikaju skupocijenim automobilima narod hoda u poderanim cipelama, dok oni jedu zlatnim kašikama, narodu su stomaci prazni. U današnje vrijeme, u kapitalizmu u kome živimo, ili bolje reći preživljavamo, dužnost države nije da nam traži posao, već da stvori povoljne uslove investitorima koji će da dođu, pokrenu posao i zaposle ljude, ali toga kod nas nema, investitori u širokom luku nas zaobilaze, u jednom haousu i ništavilu u kome se nalazi država jedini koji profitiraju su političari. Na njihove bankovne račune plate liježu i kada više nisu na funkcijama, sjetimo se samo ministara i takaozvanog „bijelog hljeba“, ne radiš ništa, a primaš platu. Dok oni imaju „bijeli hljeb“, dotle će sve više biti onih koji će preturati po smetljištima u nadi da će da nađu mrvice starog hljeba kako bi preživjeli.
Zoran Ančić
Be the first to comment