Stari zanatlija Tomislav: “Mašine su sve preuzele”

Proizvodi koji zanatlije izrađuju ručno od drveta prepoznatljivi su i veoma cjenjeni. Uprkos tome ta tradicija sve manje se prenosi sa koljena na koljeno.

U selu Palačkovci nadomak Prnjavora, razgovarali smo sa Tomislavom Popovićem za kojeg komšije kažu: “što očima vidi-rukama stvori”.

Tomislav živi sa suprugom i kćerkom za koje kaže da su mu najveća podrška.

“Imam troje djece i petoro unučadi, sa mnom je u kući jedna ćerka i moja supruga sa kojom sam u braku 54 godine. Ja već slabije vidim i sve mi je teže da radim, ali trudim se. Dođu tako ljudi koji me znaju, hoće da radim pa traže da im nešto napravim, usput i zaradim nešto.”- govori Tomislav.

Tomislav ima 82 godine, a kako kaže preko sedamdeset godina bavi se izradom proizvoda od drveta.

“Nisam imao ni pet godina kada mi je umro otac. Ostao sam sa majkom, bratom i polu sestrom. Moj otac se bavio ovim poslom. Kada sam bio dječak uzimao sam njegov alat i počeo da pravim razne proizvode od drveta koji su nam bili potrebni u kući. Pomagao sam majci, prodavao sam proizvode i na taj način zarađivao.”- kaže Tomislav te dodaje da je on jedini nasledio od svog oca taj talenat.

“Moj brat je išao u skolu, bio je posle nastavnik, a sada je u penziji. Polu-sestra mi je sa očeve strane, ona je starija od mene, ona se udala i nemamo često kontakt. A ja sam u školu išao samo četiri godine, onda sam odlučio da radim. Nismo mogli svi da se školujemo, moralo se i zarađivati za život.”

Kada je odslužio vojni rok i oženio se, zaposlio je se u građevinskoj firmi gdje je i ostvario pravo na penziju.

“Radio sam u Hrvatskoj, Njemačkoj, čak i u Alžiru. Gradio mostove, puteve, svašta nešto. Ali sam i tamo u slobodno vrijeme radio sa drvetom koliko sam mogao.”

Tomislav od drveta može da izradi baš sve što zamislite, a posebno voli da se posveti detaljima.

“Pravio sam i violine, sargije, autiće i igračke za djecu. Za neke stavri mi je potrebno baš puno vremena i do petnaest dana rada. Svaki moj rad ima svoju priču kako je nastao. Moji radovi su svima bili zanimljivi, posebno mlađima. Tako sam napravio mali kazan za rakiju kada sam išao u Italiju kod ćerke. Svi su se čudili kako sam to uspio napraviti.”

Pored ručnih radova od drveta, Tomislav i njegova supruga se bave i poljoprivredom, ali i pletenjem vunenih čarapa i priglavaka.

“Do skora smo pravili i domaće vino, imali smo i krave pa smo prodavali i sir i mlijeko, sada već nemamo snage za to. Imamo kokoši i malo ovaca. Sijemo baštu, pravimo rakiju, pa tako kad mogu sjednem u traktor i odem do Prnjavora ili Dervente i prodajem proizvode. Malo jaja, malo povrća, rakije, priglavaka i nekad ponesem nešto što napravim.”- govori Tomislav. No i to malo novca što zaradi ne može da im bude jer sva tri člana porodice imaju redovne terapije lijekova koje moraju piti.

“Eto prošle godine, imao sam nešto novca i otišao na pijacu da kupim nešto u kući. Dok sam plaćao čovjek mi iz ruke uzeo novčanik. Ostao i bez para i bez dokumenata. Sve sam prijavio policiji ali nikad nisu našli, morao sam sve dokumente da vadim ponovo i da čekam.”

Da bi došli do prve trgovine ili bolnice porodica Popović koristi kao prevozno sredstvo traktor.

“Prije dvije godine sam bio sam kod kuće i nešto sam radio i posjekao ruku. Koga god sam zvao niko nije mogao da me odveze doktoru. Sam sam upalio traktor i odvezao se da mi zašiju ruku. Poslje sam sam sebi kući previjao ranu da ne idem svaki dan toliko daleko.”

Da svakim danom sve manje ima posla svjestan je i Tomislav, ali ga to ne sprječava da i dalje svakodnevno izrađuje nove proizvode.

“Mašine su sve preuzele, brže rade ali nije to taj kvalitet. Ovo je umjetnost i treba vremena. A neće mladi ni da se bave sa ovim, takvo vrijeme došlo svi imaju prečeg posla.”- završava Tomislav.

tekst i foto: Dajana Mirković – portal-udar

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*