Snježana Mirković: Romkinje u Prnjavoru su sada osnažene

Malo prnjavorsko udruženje “Romska djevojka – Romani ćej” u proteklih 12 godina postiglo je velike stvari. Uz one materijalne i opipljive, njegova predsjednica Snježana Mirković navodi da je još važnije podizanje svijesti i osnaživanje romskih žena. Kada se podvuče crta – položaj romske populacije u cjelini je drugačiji. Osjeti se to po poštovanju koje danas imaju u gradu, kaže Snježana. 

Autor: Asim Bešlija 

Romi i Romkinje u Prnjavoru čine jednu malu zajednicu koja je, po svemu sudeći, vrlo uspješno integrisana u multionacionalnu sredinu kakav je ovaj mali gradić blizu Banjaluke. Često nazvan i “mala Evropa” jer okuplja ljude sa različitih dijelova evropskog kontinenta poput Italijana, Ukrajinaca, Poljaka i Čeha. I svi su oni izmiješani jedni s drugima, pa tako i pripadnici romske nacionalne manjine koji nemaju zasebno naselje, nego žive u različitim dijelovima opštine.

Romska populacija danas dijeli jednaku sudbinu sa svima ostalima, a najviše je opterećena nedostatkom posla i siromaštvom. Prema podacima Udruženja “Romska djevojka-Romani ćej”, sva romska djeca redovno idu u osnovnu školu, upisuju srednje, ali i fakultete. Stariji žive od svoga rada, ali malo ko ima stalni posao. Uglavnom su to sezonski radovi ili ispomoć za dnevnice. Razlog je na prvom mjestu što su starije generacije neobrazovane i nemaju šansi na tržištu rada.

“Većina Roma i Romkinja ide da radi građevinske poslove, sezonski, ljeti. Krečenje, cijepanje, održavanje kafića, restorana, kuća i tako se zarađuju dnevnice”, kaže Snježana Mirković, predsjednica Udruženja. 

Četrdeset romskih porodica, koliko se procjenjuje da trenutno živi u Prnjavoru, ima solidne stambene uslove, uglavnom kuće sa priključenom vodom i strujom. Međutim, i te kuće su sve praznije jer se mladi i obrazovaniji odlučuju da idu u inostranstvo radi pronalaska posla i izgradnje novog života. Odlaze radno najsposobniji, ali i čitave porodice, tako da iza sebe ostavljaju većinom stare. Romska zajednica se time praktično smanjuje.

Tendencija je da se smanjuje broj Roma i Romkinja, ne samo u Prnjavoru, nego i Vukosavlju i Modriči. Kuće ostaju prazne. Ostaju stariji ljudi, naglašava Snježana.

Glavna briga je kako opstati na dnevnicama i bez stalnog posla, kako se prehraniti, platiti račune. Posebno nakon traumatičnih iskustava tokom pandemije korona virusa, ali i globalne inflacije tokom 2022.godine. Ljudi žele da žive od svoga rada i ne očekuju poklone i humanitarnu pomoć.

“Ljudi žele raditi i nisu lijeni. Kad su u pitanju fizički poslovi, cijelu sezonu rade, ljudi su vrijedni. Imamo Romkinje koje rade po dva tri posla, održavaju razne ugostiteljske objekte”, kaže ona. 

Porazno je, međutim, da svega sedam Roma i Romkinja u Prnjavoru ima stalni ugovor o radu.

Udruženje koje je promijenilo sve 

Snježana je Udruženje “Romska djevojka – Romani ćej” pokrenula 2010. godine i to nakon nekoliko godina rada u drugom romskom udruženju u kojem je bila jedina žena. Kaže da nije imala slobodu i da se nije slagala s načinom na koji se radilo za romsku zajednicu. Ali je edukacije na kojima je prisustvovala iskoristila da osnaži sebe i da se ohrabri na ovaj važan korak. Željela je stvari raditi drugačije, doći do izražaja, ali nije imala šansu.

“Htjela sam da putujem, da se edukujem, da radim i da pišem projekte za koje mislim da su dobri za romsku zajednicu. Htjela sam da se vidi promjena u zajednici, da se desi neka velika promjena”, kaže Snježana. 

Njena vizija budućnosti romske zajednice u Prnjavoru bila je izdizanje iznad humanitarnog nivoa na kojem se stalno tražila neka pomoć. Htjela je vidjeti pojedince i pojedinke koji se svojim znanjem i vještinama bore za sebe. Tako je udruženje osnovano sa jednim malim timom koji u početku nije imao podršku zajednice.

“Mnogi su osuđivali, jer sam žensko, neću uspjeti, nemam šta ponuditi. Ja nisam htjela biti liderica koja laže ljudima i obećava. Ja sam rekla da im nemam šta ponuditi, ali da ćemo pokušati i vidjeti šta možemo uraditi, prisjeća se ona tih prvih dana rada u udruženju”. 

Kaže da su Romima i Romkinjama uglavnom lagali i obećavali im svašta poput hrane, kuća i drugih materijalnih stvari i da ona nije radila na taj način. Lokalno romsko stanovništvo je pridobila svojim principijelnim radom i to je prepoznato u nekoliko gradova u kojima danas udruženje radi. To su pored Prnjavora, Vukosavlje i Modriča. U svim ovim gradovima ima članove i ljude sa kojima sarađuje, od same zajednice do institucija.

“Mogu reći da smo stvarno uspjeli kad se osvrnemo i pogledamo tih deset godina”, zaključuje Snježana. 

Fokus njenog rada bio je i ostao u borbi za ravnopravnost i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava za Rome i Romkinje, i to na način da budu uključeni u društvo i dobiju sve ono što pripada i drugima. Kaže da je odmalena pomagala ljudima u nevolji, ugroženima i slabijima od sebe, ali da nije znala da se želi baviti radom u nevladinom sektoru. Korijeni njenog ličnog nezadovoljstva sežu još u djetinjstvo gdje je zajedno sa roditeljima doživljavala različite nepravedne stvari. Bilo je to zbog toga i što je Romkinja i žena. Sada kada je dobila priliku, željela je to ispraviti jer je životno iskustvo oblikovalo u borkinju za ljudska prava.

Glavni motiv – borba protiv diskriminacije 

Godinama je gledala kako se ljudi odnose na neprimjeren način prema romskoj populaciji, naročito Romkinjama. Nervirao ju je taj nejednak položaj, diskriminacija i pitala se – zašto postoje te razlike i zašto se ugrožavaju tuđa prava? Želeći odgovoriti na ova pitanja krenula je u svojevrsnu borbu za one koji nisu niti obrazovani niti jaki, sa porukom da će biti uz njih, da će se zajednički izboriti da budu tretirani kao ljudi.

“I ja sam smatrala da ja to mogu, da promijenim stvari, primjer po primjer. Barem u svom gradu. Ali će se nešto promijeniti. I neću dozvoliti da se neko tretira nejednako i da doživljava diskriminaciju i da sam ja tu da to nekako ispravim. I to me nekako vodilo”, priča dalje Snježana. 

No, kako ona definiše uspjeh u svome radu? Kaže da se to osjeti i da je položaj Roma i Romkinja bolji, drugačije se živi. Za početak, svi imaju krov nad glavom, bave se nečim, dok sva djeca pohađaju školu i imaju osigurane udžbenike. Ali, daleko najvećim uspjehom smatra poštovanje koje danas uživaju i mogućnost da ostvare svoja osnovna prava.

“Ljudi nas cijene, poštuju, gledaju drugačije. Iskoračili smo u javni prostor. Osjeti se to. Romi se pozivaju na sve događaje, posebno one koji okupljaju nacionalne manjine. Pristup je drugačiji, pogotovo kada su institucije u pitanju”, navodi ona. 

Većina projekata koje je Udruženje “Romska djevojka – Romani ćej” radilo, odnosilo se na osnaživanje žena. Zato je i veliki uspjeh tu i postignut. One se danas bore same za sebe, solidarne su, osnažene i svjesnije.

“Najviše smo uspjeli u osnaživanju žena. Dugo godina smo to radili. One sada znaju svoja prava i traže svoja prava. Putem radionica su mnogo naučile. Prije nisu prijavljivale nasilje, sada to same čine”, kaže s ponosom Snježana. 

Dok borba protiv diskriminacije još traje, ona napominje da je bitno da su i institucije i samo udruženje dobro uvezani, te da se može pružiti adekvatna i brza pomoć kada je potrebna. Bitno da je da romska populacija sada zna kako da ostvari svoja prava i na koja vrata da pokuca.

“Predrasuda još uvijek ima, počevši od jednostavnih viceva kojima se nastoji degradirati romska zajednica, a to je upravo mjesto gdje diskriminacija počinje”, kaže ona. 

Ali, nove generacije to više ne dozvoljavaju i traže isti tretman kakav imaju i drugi građani. Romi i Romkinje žive u Prnjavoru, ispunjavaju sve obaveze, plaćaju poreze i samo žele jednakost i vidljivost.

“Želim da naglasim da smo mi tu, Romi smo, prisutni smo. Predstavljamo se. Neka vide da i mi ovdje živimo. Neka vide da smo kao i ostali svijet”, poručuje Snježana. 

Ovaj materijal je nastao u okviru regionalnog programa “Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi, mijenjanje stavova”, koji finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja “Bolja budućnost” i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.

BHRT