Slobodan Božunović vodeničar iz okoline Prnjavora melje brašno u djedovu čast

Vodenica, na kojoj se vijori srpska zastava, u Donjoj Ilovi kod Prnjavora, zimi i u rano proljeće danoćno melje.

Vodeničar Slobodan Božunović, penzioner i povratnik iz Njemačke, ostvario je svoje snove iz djetinjstva. On kaže da je godinama radeći na njemačkim neboderima kao građevinski radnik, gdje je zaradio penziju, često razmišljao kako da na rječici Ilovi u rodnom selu obnovi vodenicu.

Sjeća se kaže meljave djeda Gojka koja je raspaljivala njegovu maštu, a sada je iskoristio priliku da uspomene oživi i da vodenicu ponovo postavi na svoje mjesto.

„Ovdje su bili samo ostaci drvenih stubova stare vodenice, prvi put izgrađene još u vrijeme Austrije. Točak je prestao da okreće 1965. godine, pamtim to dobro jer sam te godine otišao u JNA, a posle u Njemačku“, priča vodeničar, a kamen nabavljen u čuvenom kamenolomu Plehan kod Dervente, neprekidno melje jer vode u koritu ima dovoljno.

Dok pokazuje svoju vodenicu i veliko kolo koje se okreće tjerano mutnom vodenom bujicom, nastalom usljed topljenja snijega, Slobodan priča da su nekada u jednom danu po tri domaćina imala svoj red i raspored u vodenici.

„Sada većinom dolaze žene, komšinice, tražeći da sameljem pomalo žita za kukuruzu. One starije kažu da ih tako mine želja za davnašnjim vremenima, a mlade melju iz znatiželje i da bi ponudile nešto novo za slave ili proslave“, objašnjava Božunović.

Na većini vreća su ispisana ženska imena, što znači da su najčešće mušterije ovog vodeničara žene iz susjedstva. Takva mu je sudbina, kaže Slobodan, jer ga i od kuće ispraćaju dvije žene, mlađa 8 godina od njega supruga Radmila i majka Cvijeta najstarija u selu sa 94 ljeta utrpana na povijenim leđima.

„Promijenila su se i vremena, nekada je kukuruza od brašna iz vodenice kuvana svakog dana, jer nije bilo bijelog hljeba“, prisjeća se Slobodan, koji je ovdje izgradio i pečenjaru sa prostorijom za odmor i zabavu.

„Kod mene sada dolazi omladina, da se tu zabavljaju, vesele i slave. Pored vodenice izgradio sam pečenjaru, pa šta ima bolje i ljepše od vruće kukuruze i pečene prasetine ili jagnjetine i rakije šljive“, opisuje Božunović ugođaj u svome vodenom carstvu, pored rječice Ilove koja sada snažno okreće kolo vodenice, huči i nosi sve pred sobom, a ljeti je potpuno nestane. U njenom koritu izrastu poljsko cvijeće i trava zazeleni. Time sav život ovdje nekako utihne, zaćuti. I Za to vodeničar ima objašnjenje.

„Nekada je Ilova tekla cijele godine, bilo je u njenim virovima mnogo ribe, tu smo se kupali, provodili ljetne dane. Posle su izvori preusmjereni u vodovodne cijevi i nestalo je vode u riječnom koritu“, požalio se Slobodan, kojega ni to zajedno sa pozamašnim troškovima, nije spriječilo u namjeri da obnovi djedovu vodenicu. Nazvao ju je njegovim imenom (Goja), pa ga zato mnogi pogrešno oslovljavaju, kažu gdje si Goja, kako si Goja, po imenu ispisanom na vodenici, ali Slobodanu, Gojinom unuku to kaže godi.

„Da sam troškove računao i pisao, obnovu vodenice nikada ne bih započeo“, kaže Slobodan, jer presudna je volja, ideja i odlučnost a ne novac i rad.

On se jedino požalio na bolove u kičmi, a svoje boljke je opisao na komadu kartona okačenom na vratima kao upozorenje na vratima koje treba obavezno pročitati: „Primam vreće samo do 25 kilograma, a do 50 kilograma pod uslovom da je zrno suvo. Ako imate više od 25 kilograma, donesite u dvije vreće, kičma mi više ne diže ništa teže od 25 kilograma“, iskreno je napisao Slobodan.

Euro Blic