Čitao sam negdje da su neki ljudi poput vremenskih bekova – za života ne odu daleko, ali istorija ne poznaje veće planine od kućnog praga. Željko Smolić Smola bio je upravo takav. Čovjek velikog glasa, stasa i prisustva, uvijek korak ispred svojih saboraca. Iako ga nije bilo lako pratiti, bilo je nemoguće ne poštovati ga.
Naše prvo “pravo” upoznavanje desilo se jednog zimskog dana, kada je iz školskog hodnika odjeknuo njegov glas – glas koji se nije mogao zaboraviti. Bio je to Smola: moćan, direktan, zabavan. Učionica mu je bila tijesna, dvorište premalo, a grad previše običan za njegove ideje.
U našem djetinjstvu, nije postojala utakmica bez njega, niti dvorište bez njegovog smijeha. Bio je onaj koji je okupljao, bodrio, pa i zadirkivao – sve to s mjerom i dušom. Njegova riječ imala je težinu, a njegov pogled – širinu jednog vremena koje je umjelo da sanja.
Smola je bio i talentovan – slikao, pisao, svirao. Imao je ono nešto što se ne uči, već se s tim rodiš. I dok smo mi učili prve akorde i pogrešne korake, on je već znao gdje će i kako dalje. Nije bježao od izazova – trčao im je u susret.
U gimnaziji je bio duša benda, vođa šetnje, saputnik na svim onim putovanjima na kojima ne znaš gdje ideš, ali znaš da ideš s pravim čovjekom. I kada smo kasnije odrasli, mijenjali gradove i poslove, Smola je ostao vezan za svoj Prnjavor. U njemu je bio sve ono što grad treba – i glas, i srce, i ogledalo.
Možda nije stigao do velikih pozornica Sarajeva, Zenice ili Beograda, ali onima koji su ga znali, nije ni morao. Smola je već bio legenda – lokalna, stvarna, nezaboravna.
I danas, kada koracima prolazimo njegovim ulicama, još čujemo njegov smijeh, još čekamo njegov komentar, još brojimo njegove priče. Jer neke ljude nikada ne ispratimo do kraja. Oni ostanu tu, da nas podsjete da se može više, jače, bolje – ako imaš srce kao što je bilo njegovo.
Hvala ti, Smolo. Što si bio. Što si ostao.
Tekst: Prnjavorinfo.com
Be the first to comment