Na današnji dan prije dvije godine, prestalo je da kuca srce našeg dragog sugrađanina, Branislava Vidića Lutkija. Napustio nas je tog 24. decembarskog dana 2014. u 59. godini života.
Kad god prođemo Svetosavskom ulicom, sjetimo se njega. Nije bilo dana, a da ga nismo imali priliku sresti baš u toj ulici. Laganim korakom, sa novinama u ruci, Lutki je prolazio Svetosavskom ulicom. Svratio bi u Dom penzionera, malo odmorio, pa nastavio dalje. U povratku kući, usputna stanica mu je bila “Pet lampi”. Njegovim odlaskom, nije ostala praznina samo u Svetosavskoj, ostala je i na stadionu Ljubića. Nije bilo utakmice, a da Branislav nije sjedio u publici, bodreći prnjavorske fudbalere. Dok je bio među nama, za života je postao istinska legenda Prnjavora.
Svi mi koji smo imali priliku da ga srećemo, bili smo sigurno u jedno, kad više ne bude među nama, neće biti zaboravljen, i nije. Prošle su dvije godine, kako više nije fizički među nama, ali Lutkijevi koraci i dalje odzvanjaju našim sjećanjima, uspomene na njega ne blijede. Ako uperimo pogled ka nebu, možda nam se pogledi sretnu, jer i odozgo Brane gleda svoj Prnjavor.
Prnjavor.info – Zoran Ančić
Brane Lutki i Osman Omaca dan bez njih bjese prazan u carsiji..
Zapravo, Brane Vidic je neodvojiv od nekadasnjeg Prnjavora, ponajvise onoga kada je glavna prnjavorska ulica nosila naziv Vida Njezica, pa potom Marsala Tita.
Brane je citava jedna pozitivna prica, okrenut od malih nogu druzenju sa drugim, iz njega je uvijek proizilazilo nastojanje da sa sredinom u kojoj je zivio tvori zaJedno (bas ovako napisano), da odraz svoje ljudskosti prepopozna u dusi drugog covjeka.
Mnogo lijepih rijeci dalo bi se napisati o ovom dragom liku nekadasnjeg Prnjavora, od toga kako je kao djecak bdio na prozoru svoje kuce ka vanjskom zivotu, druzenju sa vrsnjacima koji su isli u osnovnu skolu u zgradi gdje je doskoro bila muzicka skola, o tome kako su ga prihvatali u kafanskom druzenju i socijalisticki opstinski funkcioneri, npr. Mile Sestic ili Dr Velibor Milic, milicionari Velibor Sestic ili Nedeljko Zaric… No, Brane je bio neodvojivi dio i gradske kafane “Pet lampi” koja je tada bila u vlasnistvu HUDP “Cer”… Dok se igraju partije saha Brane je to pazljivo posmatrao, ali i kada bi konobarica Ljubica Stefanisin nakupila dosta sudja u sudoperu, Brane bi rado priskocio u pomoc i vidjeli biste ga tada kako pere case i sl.
Tadasnja drustva kafanska sa zadovoljstvom su vidjela Branu u svome sastavu. Npr. Brane Cvijanovic, Goran Mikic, Goran Mihajlovic, ovih imena se prvih sjetih, ali i mnogi drugi, sa Branom su gradili specificno i lijepo prijateljstvo. U uspomenama ce ostati brojne sale koje su zajednicki gradili: kada kandidat u auto-skoli vozi, narocito ako je zena, i zaustavi se kod Pet lampi kod znaka STOP – neko iz drustva samo kaze “vatra, druga”, Brane se odmah pridruzi glasno vicuci nekoliko puta “vatra, druga”, tako da je bilo situacija da se kandidat zbuni i tesko pokrene vozilo s mjesta, navodno je jednom Brane Susak, milicionar, dok je bio u komisiji za polaganje vozackih ispita izasao iz vozila i zamolio drustvo iz Pet lampi da ne zbunjuju kandidata, ali, uprkos svemu, kada vozilo auto-skole dodje kod znaka STOP Brane se oglasi sa “vatra, druga”….
Brane je i simbol jednog vremena koje je sislo sa istorijske pozornice, u kome ljudi nisu bili otudjeni jedni od drugih, gdje smo se prihvatali takvi kakvi smo… Danas, u globalnom selu, kakva je danasnja nasa planeta, uce nas kako treba da napravimo “inkluziju” lica sa posebnim potrebama, kako bi trebalo da gradimo posebne centre za smjestaj ovakvih osoba. A, zapravo, bi sustinu zivota mogli da nauce samo ako bi pustili covjeka da iskreno progovori svojom unutrasnjoscu… Bas onako kako je Brane Lutki vidio svijet. I bas onim koracima kojima je on usao i hodio po njemu. I bas onako kako je taj isti svijet uzvracao njemu dobrotom.
Da!Branislav-Lutki mali-Veliki čovjek.
Vajecna mu slava.