Biti pisac ili pjesnik nije strano srpskim pravoslavnim sveštenicima, pa se nakon crkvenih besjeda talentovani duhovnici late pera i stvaraju književna djela. Jedan od takvih primjera je i protojerej-stavrofor Miroslav Živković, koji službuje u parohiji Brod.
Kako je rekao u razgovoru za “Nezavisne novine”, talenat za pisanje iskazao je još u ranom djetinjstvu, u svom rodnom Prnjavoru.
Piše za svoju dušu stihove o ljubavi, o patnji i muci svoga roda, ali i šaljive pjesme, koje su i studijski obrađene.
“Pišem sve žanrove pjesama za pjevanje, ali mi najviše godi da pišem o zavičaju, Krajini i Dalmaciji, koja mi je drugi zavičaj, jer sam tamo u manastiru Krka završio bogosloviju”, kazao je prota Miroslav i napomenuo da se oprobao i u ulozi novinara.
Vjetar u leđa i savjet da ne odustaje od pisane riječi dobio je od Nedeljka Sančanina, legende prnjavorske novinarske i književne scene.
“Prve tekstove objavio sam u lokalnom listu ‘Naš zavičaj’, a to je bilo prije više od 30 godina. Sjećam se i prve teme, pisao sam o čedomorstvu, a naslov je bio ‘Život, najdragocjenije imanje Božije’. Sančanin je odobrio temu i tako je moj članak dospio na stranice tog zavičajnog lista. Inače, Prnjavor je moj grad, tamo sam rođen, i to, ni manje, ni više, nego u staroj muzičkoj školi, u kojoj je u tom periodu bilo privremeno smješteno porodilište. Možda je i to jedan od razloga moje veze sa muzikom i umjetnošću”, prisjeća se sa osmijehom otac Miroslav.
Naš sagovornik ističe da nema sukoba u svešteničkom i književnom pozivu, i da je to zapravo sveti poziv.
“Biti sveštenik je isto kao i biti književnik, jer sveštenik i jeste književnik, dok mnogi književnici nisu i ne mogu biti sveštenici. Ni jedno ni drugo nisu zanimanja ni karijere nego pozivi. Neko je na nešto pozvan. Ja sam pozvan da budem i sveštenik i književnik i to mi pričinjava zadovoljstvo. Ne dolaze svi u crkvu, pa besjede ne dođu do ušiju mnogih. Knjiga je nešto drugo, ona je kao voda, uvijek nađe svoj put do čitalaca. Pisati istoriju jeste na tri stotine mjesta zasaditi po jedno drvo, a to je onda šuma. Ako ostane bar jedna knjiga za svjedočanstvo budućim pokoljenjima, ja sam uspio i kao sveštenik i kao književnik”, kazao je sveštenik Miroslav.
Napominje da je do sada objavio tri zbirke pjesama pod nazivom “Večernja zora”, “Bijeg od sjećanja” i “Izdaja krvi”, kao i tri monografije “Cerovica i Vitkovci kroz vrijeme”, “Fotomonografija – Jedna priča u vremenu” i “Stazama pravoslavlja u Brodu – Crkva i narod kroz dva vijeka”, koja je objavljena prije dva mjeseca.
“Tematika u mojim djelima su zavičaj, sreće i nesreće ljudi, duhovnost, ljubav. Sve što radim, radim sa punim zadovoljstvom. Neko bi očekivao od jednog sveštenika da krštava, vjenčava, sahranjuje i služi u crkvi, ali kod mene to nije tako. Ono što mi je Bog dao, želim da podijelim sa narodom, to je talenat koji moram umnožavati, a ne zakopati. Najgore je ako čovjeka uhvati lijenost, što je na kraju krajeva i grijeh. Ako čovjek ima vremena za molitvu i za Boga, onda će zasigurno imati vrijeme i za sve drugo”, smatra otac Miroslav.
Dodaje da su parohijani ponosni na činjenicu da je njihov duhovni vođa i književnik.
“Još nisam čuo nijedan loš komentar, naprotiv, dobijam podršku i od porodice, kolega i parohijana. Biti pisac ili pjesnik, baratati perom, nije strano srpskim pravoslavnim sveštenicima. U srpskoj istoriji i istoriji pravoslavlja bilo je mnogo onih koji su bili pjesnici i pisci u mantijama. Jedan od meni najdražih je sveti vladika Nikolaj Velimirović, ali i naš preosvećeni vladika zvorničko-tuzlanski Fotije, koji je veliki pjesnik, sa prepoznatljivom i naglašenom notom pjesničke zrelosti i filozofije. Dakle, nije nikakvo čudo vidjeti pjesnika u mantiji, ali je odgovornost u odabiru tema veća radi obraza svešteničkog poziva”, objašnjava brodski sveštenik.
U sveštenički čin naš sagovornik je rukopoložen 1994. godine i postavljen u Parohiju cerovičku, u opštini Stanari. U Cerovici je proveo punih 25 godina, a iza sebe je ostavio poduhvat koji mnoge opštine i gradovi nisu realizovali, a to je zavičajni muzej.
“Osnivanje muzeja u jednom selu, kada se veliki muzeji u gradovima zatvaraju, zaista je jedan svojevrstan uspjeh. Mene su od djetinjstva fascinirale starine, a budući da sam bio u takvoj poziciji da odlučim šta da radimo sa jednim neiskorištenim prostorom u potkrovlju parohijskog doma u Cerovici, odlučio sam da ostvarim svoje snove. U tom prostoru od 150 kvadratnih metara napravili smo Zavičajni muzej ‘Gojakovac’. Uz pomoć direktora muzeja iz Doboja i njegovih saradnika, te vrijednih parohijana, došli smo do ozbiljnog muzeja sa preko 200 eksponata, koje sam prikupljao isključivo u Cerovici. Muzej je otvorio tadašnji episkop zvorničko-tuzlanski Hrizostom, koji je sadašnji mitropolit dabrobosanski”, kazao je otac Miroslav.
Naš sagovornik ne odustaje od pisane riječi, ali kroz osmijeh ističe da je sve u Božijim rukama.
“Baš kao što glasi stara narodna izreka ‘Kad čovjek planira, Bog se smije’, pa tako i ja svoje planove prepuštam Bogu i uvijek bude baš onako kako je i trebalo biti. Da ne budem pogrešno shvaćen, ne živim instinktivno, organizujem svoj život usklađujući ga sa prioritetnim okolnostima. Po pitanju književnog rada, u pripremi je nova zbirka pjesama koju planiram objaviti iduće godine. Iako je zbirka skoro gotova, ipak ne bih da zatrpam čitaoce pisane riječi novom knjigom, pored monografije koju sam nedavno objavio”, zaključio je otac Miroslav.
Be the first to comment