Mlada i talentovana Lana Zec prije dvije godine postala je članica Dramske scene Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva (SPKD) “Prosvjeta” iz Prnjavora, a nedavno se ostvarila i u ulozi reditelja, radeći na pozorišnom djelu “I ne bi predstava”, za koji je osvojila nagradu za autorski tekst, na nedavno održanom 21. festivalu srednjoškolskog dramskog stvaralaštva BiH u Konjicu.
Kako ističe u razgovoru za “Nezavisne novine”, njen rediteljski prvenac ušao je i u takmičarski dio programa 18. Internacionalnog festivala amaterskog pozorišta (IFAT), koji će biti održan od 22. do 25. juna u Laktašima.
“Uvijek se nadam dobrim impresijama koje ćemo ostaviti kod publike, o bilo kojoj predstavi da je riječ, a sjajne rezultate u Konjicu je ostvario i moj kolega glumac Vuk Karanović, koji je za komad ‘I ne bi predstava’ nagrađen za glumačko ostvarenje. Za ove rezultate zaslužni su naši mentori, posebno Brankica Radonjić, umjetnički rukovodilac Dramske scene, koja nam svima daje nevjerovatnu podršku, savjete i naš je broj jedan”, priča Lana.
Dodaje da u predstavi, pored Vuka i nje, igra i sjajna glumačka ekipa koju čine Anika Stojaković, Ana Božić, Sara Lipovčić, Maja Kitić, Petar Mihajlović, Božidar Vuković i Viktorija Živković.
“Sve kockice su se poklopile kada je u aprilu premijerno prikazan moj, ili kako ja volim reći, naš prvenac ‘I ne bi predstava’ u Domu kulture u Prnjavoru. Kontekst radnje predstavlja glumce koji dolaze na probu, njihove međusobne odnose, ideale, etiketiranje sa kojima se glumci suočavaju, kao i žrtve koje podnose. To je zapravo predstava o predstavi, a najveću inspiraciju pronašla sam u romanu ‘Mali princ’. Moji likovi su zarobljeni u bezvremenskoj zoni i ne znaju tačno gdje su, a tu je i lik duha pozorišta, koji je metaforički prikaz za sve one koji uđu u taj svijet pozorišta i umjetnosti”, objašnjava Lana.
Naša mlada sagovornica kaže da je još kao malo dijete voljela da gleda pozorišne predstave i čita knjige, a u osnovnoj školi proglašena je i za učenicu koja je pročitala najviše knjiga.
“Sada sam prvi razred Gimnazije, i dalje volim da čitam i škola ne ispašta zbog ljubavi prema pozorištu, glumi ili književnosti. Od prošle godine sam član i Omladinskog centra u Prnjavoru, pa nakon škole i glume nađem vremena i za omladinski aktivizam, što savjetujem i vršnjacima. Jako je bitno da mladi pronađu još neki hobi, ne mora to biti gluma. Bilo kakva aktivnost koja širi krug ljudi oko vas i vaša interesovanja je poželjna, bilo da je riječ o sportu, umjetnosti ili aktivizmu. Moram istaći da od svih obaveza sa kojima sam se do sada susretala najizazovnija je bila uloga reditelja”, objašnjava Lana i dodaje da svaki trud i rad bude na kraju i nagrađen.
Da je Lana Zec izuzetno talentovana, potvrdila je za “Nezavisne novine” i Brankica Radonjić, koja već 20 godina uspješno vodi “Prosvjetinu” Dramsku scenu.
“Iako nema dugačak staž u našem teatru, Lana se u samom početku istakla kao vrijedna, odgovorna i kreativna. Nakon prvih glumačkih koraka, prošavši određene radioničke procese, odvažila se na mentorstvo jedne grupe u projektu ‘Tako to mi’. Njihova minijatura je pobijedila i dobili su mogućnost da pripreme cjelovečernju pozorišnu predstavu. Mentorisati mlade kreativce bio je izazov kako za nju, tako i za mene. U višemjesečnom procesu, prošli su brojne izazove, a konačni rezultat je predstava pod nazivom ‘I ne bi predstava’. Posebno smo ponosni što je njihov ansambl zaslužio prolazak na dva pozorišna festivala”, kazala je Radonjićeva, koja je dodala su Lana Zec i Vuk Karanović nosioci i republičkih nagrada za glumačko ostvarenje u još jednoj predstavi pod nazivom “To nisam ja”.
“Rad u našem dramskom studiju podrazumijeva i upoznavanje sa ostalim granama scenske umjetnosti, a provjera znanja i sposobnosti vrši se upravo na praktičnom nivou, kroz ovakve projekte”, ističe Radonjićeva, koja Lani predviđa uspješnu glumačku karijeru.
Mlada Lana Zec kaže da su učešća na festivalima i osvajanja nagrada bitni, ali da je na kraju najveća nagrada upravo aplauz publike.
“Kada sam nakon izvođenja premijere ‘I ne bi predstava’ vidjela publiku i među njima ljude koji meni mnogo znače, kao i nepoznata lica, ali sa suzama u očima i sa vidnim utiskom nakon predstave, shvatila sam da je to najveća nagrada. Taj osjećaj ne može ponovo proizvesti nijedna nagrada, komentari ili pohvale stručnog žirija. Taj osjećaj, kada kao jedan stojite sa svojim kolegama i slušate aplauz publike, kao i osmijesi tih ljudi, nešto je što nam je ostalo kao najveća nagrada i uspomena na to veče”, zaključila je Lana.
Be the first to comment