Garava lica ljudi, “vjesnika sreće”, sve rjeđe se mogu sresti na ulici. Za dimnjačarski zanat u Republici Srpskoj i BiH opredjeljuje se sve manji broj ljudi, a, kako se za ovaj posao ne školuju novi naraštaji, prijeti mu nestanak.
Priredila: Tamara STOJANOVIĆ
PRNJAVOR, 10. JULA /SRNA/ – Dimnjačari iz Republike Srpske, Federacije BiH, Hrvatske i Slovenije okupili su se proteklog vikenda na druženju u Prnjavoru.
Domaćin druženja bio je Ratko Nikolić iz Prnjavora, koji se ovim poslom bavi već sedam godina na nagovor svog prijatelja, odnosno otkako je shvatio da njegov stari zanat auto-mehaničara ne donosi dovoljno prihoda da može izdržavati porodicu.
“Naš zanat polako izumire, jer se mladi ljudi teško odlučuju za ovaj opasan posao. Fizički je teško biti dimnjačar”, kaže Nikolić.
On ističe da je stanovništvo, naročito u posljednje vrijeme, postalo svjesno posljedica koje mogu nastati usljed začepljenja dimnjaka, zbog čega sve češće kontaktiraju ove zanatlije.
“LJudi su postali svjesni opasnosti od zapušenog dimnjaka, mogućnosti izbijanja požara. Ove godine smo imali najviše posla”, kaže Nikolić.
Na ovom neobičnom druženju našla se i jedina žena dimnjačar – Dajana Đurić iz Brčkog.
Đurićeva kaže da je uz oca, od svoje šeste godine kroz igru, korak po korak, ulazila u tajne zanata.
“Prije godinu dana sam se zaposlila u javnoj ustanovi, ali je vikend i dalje rezervisan za čišćenje dimnjaka.
S obzirom na to da je dimnjačarstvo moja ljubav od malih nogu, ne želim mu tek tako okrenuti leđa, a živim za osmijeh svojih mušterija kada im pokucam na vrata”, priča ova neobična djevojka.
Kada je vide sa opremom, umjesto za dugme, što prema legendi donosi sreću, ljudi se obično hvataju za glavu.
“To je vjerovatno zbog toga što se rijetko mogu vidjeti žene dimnjačari”, priča kroz smijeh Đurićeva.
Druženju dimnjačara prisustvovao je i načelnik opštine Prnjavor Darko Tomaš, koji je saglasan sa tim da stara zanimanja i zanati danas izumiru.
On vjeruje da su skupovi, kakav je bio ovaj u Prnjavoru, pokazatelj da može i drugačije – da posao bude organizovan i da funkcioniše.
“Ti ljudi imaju energije za ovu vrstu opasnog posla, a njihova hrabrost i predanost doprinijeće da ovo zanimanje opstane”, kaže Tomaš.
Prema narodnom vjerovanju, sresti dimnjačara znak je predstojeće sreće i bogatstva, a neki ljudi vjeruju da pri takvim susretima treba zamisliti želju i protrljati dugme kako bi se ona ispunila.
Savremeno doba i novi načini grijanja prostorija /električnom energijom ili plinom/ doprinose sve slabijem korištenju ogrevnog drveta, pa tako i dimnjaka.
Garava lica ljudi, “vjesnika sreće”, sve rjeđe se mogu sresti na ulici.
Za dimnjačarski zanat u Republici Srpskoj i BiH opredjeljuje se sve manji broj ljudi, a, kako se za ovaj posao ne školuju novi naraštaji, prijeti mu nestanak.
Na nivou BiH dimnjačari su organizovani u udruženje koje broji oko 50 članova.
U Republici Srpskoj ima deset dimnjačara, od kojih tri u Prnjavoru.
Sigurno je samo jedno – da će dimnjak još dugo ostati sastavni dio svakog dječijeg crteža kuće, kao simbol toplog porodičnog doma.
SRNA
Be the first to comment