Pohvala profesorici Veber

Na svečanoj sjednici Skupštine opštine Prnjavor, održanoj danas u 13 časova, dodijeljeno je devet pohvala zaslužnim građanima. S ponosom ističemo da je jedna od njih dodijeljena našoj profesorici srpskog jezika i književnosti, Dubravki Veber, za postignute značajne rezultate i zalaganja od interesa za opštinu i širu zajednicu. Profesorica Veber je tokom 40 godina rada u našoj školi postigla značajne rezultate, ali što je još bitnije, bila je inspiracija brojnim generacijama gimnazijalaca koji je se s radošću sjećaju. Razgovarali smo i s njenim bivšim i sadašnjim učenicima i ono što smo od njih saznali potvrđuje da je pohvala zaista opravdana i zaslužena. Svoje mišljenje o bivšoj profesorici s nama su podijelile profesorica Ljiljana Panić, biblitekarka naše škole, bivše učenice iz generacije devedeset i neke… ovo su njihovi komentari časova srpskog jezika:

Profesorica Ljiljana: „Što bi Veberka rekla…“ sam upotrijebila u toliko životnih (ne)prilika, da su se prijatelji počeli šaliti na račun štucanja profesorice Dubravke. Iritantno je bilo to što, koliko god se ja trudila i udubila u čitanje lektire, djelo bi puni smisao dobijalo tek nakon zajedničke analize na času. Dešavalo se i da nije moj dan i da odlučim da barem jedan čas književnosti držim jezik za zubima, što meni (oni koji me poznaju dobro znaju) i ne ide baš od ruke. Ali to nikada nije potrajalo duže od pet minuta. Ima tu mog urođenog talenta „jezičare“, ali je mnogo više do toga da profesorica Veber ima moć da svojim britkim jezikom i blagom ironijom čovjeka natjera na razmišljanje. I iznošenjeg istog. U suprotnom bi nam rekla da „džaba trošimo kiseonik u učionici“. Otvorila mi je neke nove vidike, pomogla da razumijem druge (i sebe samu), da život sagledam iz uglova za koje nisam bila ni svjesna da postoje. Generacijama u amanet ostavlja svoju naklonost ka Meši, pa joj u znak zahvalnosti u ime svih nas upućujem ogromnu količinu „jedine stvari na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“.

Generacija devedeset i neke: „Časovi srpskog jezika su uvijek bili posebni i drugačiji, nekad ozbiljni, a nerijetko prožeti smijehom. I danas se rado sjećamo čuvenih stilskih vježbi…

Učila nas je misliti svojom glavom, interepretirati djela svojim riječima, argumentovano iznositi sud. Iz svega se mogla izvući poruka i pouka. Sa njenih časova se nije bježalo…

S osmijehom smo napuštali učionicu, prepričavali anegdote.

To je naša Veberka!“

I naši maturanti, koji se s profesoricom druže prethodne četiri godine rekli su svoje:

Odjeljenje IV1: „Kao maturantima gimnazije, možemo reći da nam je čast što smo imali priliku da nam kroz sve četiri godine srpski jezik i književnost predaje profesorica Veber. Na njenim časovima, pored gradiva, naučili smo mnogo stvari vezanih za naš budući život koje se ne nalaze u knjigama, već u životnom iskustvu. Profesorica se uvijek trudila da nam pokaže kako da postanemo dobri i pravedni ljudi i koliko je to u stvari bitno za svakog čovjeka. Časovi su nerijetko bili ispunjeni šalom zbog koje atmosfera u učionici nikad nije bila zategnuta. Drago nam je što smo imali priliku da joj budemo posljednja generacija koju je otpratila do mature.“

Odjeljenje IV2: „Ona je jedna od onih osoba koja nam je kroz svoje časove pokazala šta znači život. Pokazala nam je koliko možemo visoko letjeti, ali još važnije koliko možemo pasti. Pasti toliko da mislimo da niže ne može. Ali najvažnije, naučila nas je kako ustati, boriti se, kako izgraditi sebe i kako ne mariti za svaku riječ prolaznika koju čujemo. Zbog nje i njenih riječi, predavanja i prepričanih dogodovština, znamo kako da ne postanemo pravi tupani ili kako je za djevojke znala reći :“Nisu glupače, već tupače“!

Svi znamo da ne voli patetiku, tako da će, kada ovo bude čitala, sigurno bar jednom zakolutati očima. A onda će nakon toga reći ono čuveno: „O, da“, sa dramskom pauzom, koje mi redovno imitiramo. I dalje nam ne uspijeva… Ali, to je ona, glasna, direktna, odsječna, šaljiva, nekada stroga ali ipak, kako zna reći za neke pisce:“Ma, fantastična“.

Ova škola će je definitivno pamtiti i zauvijek će ostati ono: „Da, radila je u ovoj školi jednom jedna Dubravka Veber.“

Ovakvi komentari dokazuju da profesorica s jednakim entuzijazmom ulazi u učionicu tokom svih ovih godina i da je uručeno priznanje zaista otišlo u prave ruke, čestitamo!

Novinarska sekcija Gimnazije Prnjavor