Nakon Festivala pozorišta Republike Srpske „Ljubica“, održanog nedavno u Gradiški, u čast Ljubice Lazić Stefanović, prve profesionalne glumice u BiH, rođene u ovom gradu 1888. godine, njeni rođaci iz Prnjavora i Sarajeva, otkrili su dugogodišnju nepoznanicu.
Ova jedinstvena glumačka priča počinje prvih godina prošlog vijeka, kada je tadašnja Bosanska Gradiška bila prepoznatljiva kao srpska varoš, sa izraženih nacionalnim, duhovnim i kulturnim obilježjima.
Ljubica Lazić, sedamnaestogodišnja djevojka, 1906. godine se u Gradiški priključila glumačkoj trupi Čiča Miše Miloševića. Otišla je u Beograd, u Srbiju. Bila je opsjednuta igrom glumaca, a nadasve ljepotom jednog od njih, Dragog Stefanovića. Za njega se, godinu poslije, udala. Sa njim je dijelila ljubav, život, sreću na sceni ali i patnje svoga naroda i Srbije, toga doba.
Ostalo je neodgonetljivo, napisao je pozorišni istoričar Marko Marković u “Oslobođenju” 1961. godine, kakav se to plamen uskovitlao u duši mlade djevojke, odgajane u maloj, palanačkoj sredini, pod teretom patrijarhalnih nazora i predrasuda, da se odvaži na bijeg i priključi čeljadi sojtarija.
U šturim svjedočenjima i podacima raznih autora, među kojima je Vojislav Vujanović, novinar, pozorišni kritičar, hroničar, porijeklom iz Gradiške, navodi se da je Ljubica prvo igrala u Beogradu „Kod Takova“ a potom sa kragujevačkim ansamblom dospjela u Solun, putujući sa srpskom vojskom, dijeleći njenu sudbinu… Preživjela je albansku golgotu, stigla u Marsej pa na Korziku, u Ajačo i Bokanjino. Na toj golgoti nije izdržao njen Dragi; umro je mlad, ne dočekavši povratak u domovinu.
Nakon povratka u zemlju, poslije završetka Prvog svjetskog rata, opet se obrela u Beogradu, a onda, ko zna na čiji nagovor, došla je u Sarajevo, u prvi ansambl Narodnog pozorišta u gradu na Miljacki, gdje je potpisala prvi profesionalni ugovor. Po tome je označena i kao prva profesionalna bh. glumica, što je, u kratkoj bilješci istoričara iz Gradiške Husrefa Hadžialagića, bio motiv da se pozabavimo glumačkim dometima i životnom pričom Ljubice Lazić Stefanović.
Trajala je njena stvaralačka parabola od 27. novembra 1920. godine kada se obrela na pozornici tuzlanskog hotela “Bristol” u Šantićevoj “Hasanaginici” u ulozi Emine, i ulozi Ismenije, u komediji “Jedva steče zeta” Labiša – Mišela, pa do 22. novembra 1943. kada se posljednji put ispela na scenu u liku Fatima – hanume u vodvilju Beluša Jungića “Kad ja pođoh na Bembašu, na vodu”.
Ljubica Stefanović je stvarala, njeni su likovi defilovali scenom Narodnog pozorišta. Ona spada među desetak glumaca sa najvećim brojem kreacija. Bilo ih je oko 270, naveo je Vojislav Vujanović u knjizi “Grimizna ogrlica”.
Be the first to comment