Nastavljamo sa pričama o mladima i njihovim projektima u Prnjavoru, samo ovaj put na malo drugačiji način. Pred vama se nalazi intervju sa mladim i perspektivnim djevojkama, Milicom, Teom i Marijom. Ove srednjoškolke su realizovale svoj prvi projekat i to kroz program Omladinske banke pod nazivom “Život u parku”.
Ćao djevojke i dobro nam došle u lonac.pro zajednicu! Za početak nam recite nešto više o sebi.
Sve: “Pozdrav svima, bolje te našle!”
Tea: “Ja sam Tea Modić i učenica sam trećeg razred JU “Gimnazija” Prnjavor, opšti smjer . Takođe, paralelno pohađam i Srednju muzičku školu “Konstantin Babić” smjer instrumentalni. Član sam GKUD “Pronija” Prnjavor gdje sviram violinu i pjevam. Pored toga, od skora sam članica i Omladinskog centra Prnjavor. “
Milica: “Ja sam Milica Jugović, učenica sam trećeg razreda JU “Gimnazija” Prnjavor, smjer društveno-jezički. Aktivna sam u Savjetu učenika naše škole. Zanima me kozmetika. Često istražujem i eksperimentišem u tom polju, možda jednog dana osmislim neki svoj proizvod.”
Marija: “Ja sam Marija Đurđević, takođe kao Tea i Milica, idem u treći razred gimnazije samo u računarsko-informatički smjer. Dio sam Savjeta učenika naše škole. Volim životinje, često ih udomljavam.“
Zaista na prvi pogled, vi ste tri dosta različite djevojke. Kako je došlo do tog da vi postanete tim i da aplicirate na poziv OB?
Milica: “Desilo se sasvim spontano. Profesorica Mirjana Sarić, koja vodi Savjet učenika naše škole, nam je rekla kako je otvoren poziv za projekte Omladinske banke i da je to jedno odlično iskustvo, da ćemo naučiti nove stvari, a opet uraditi nešto korisno. Sve smo pomislile, zašto ne bismo pokušale? Za nekoliko dana profesorica nas je obavijestila da smo se nas tri prijavile i tako je nastao ovaj tim.”
Dosta je mladih koji nikada nisu pisali i realizovali projekte. Prenesite nam svoje iskustvo. Kako je to izgledalo? Možda vaša priča ohrabri nekog.
Marija: “Ovo je za nas prvo iskustvo, nikada nismo radile nešto slično, ali smo prihvatile ovaj izazov. Od samog početka smo se uvijek mogli obratiti tebi i našoj profesorici, tako da smo se u hodu snalazile, učile nove stvari, a imale smo podršku i taj osjećaj da nikad nismo same.”
Milica: “Meni je sve na početku djelovalo malo konfuzno. Šta je predračun, snalaženje u loncu, postavljanje dokumenata u njega, samo pisanje projekta, ali korak po korak, sve smo naučile. Ovo je bilo jedno zaista lijepo iskustvo koje je i nas tri zbližilo na neki način. Pored toga, kroz ovaj projekat smo se susreli sa nekim ljudima koje nismo poznavali. Npr. Odlazak u ustanove, preduzeća i slično.”
Tea ti si pravi primjer aktivne mlade osobe. Zaista imaš dosta različitih aktivnosti i nisi tipična srednjoškolka. Po tvom mišljenju, zašto mladi trebaju biti aktivan dio zajednice?
Svaki dan dobijam pitanja kako sve stižem, zašto uopšte idem u dvije škole i tako dalje. Stignem i u školu, kao i na druge aktivnosti, provoditi vrijeme sa sebi dragim ljudima, a i otići u klub. Stvarno smatram da u životu treba imati što više različitog sadržaja. Bitno je da smo aktivni, da se krećemo u različitim sferama, sa različitim ljudima, jer nas sve to izgrađuje. Ako ne budemo bili aktivni, imaćemo baš pasivan život i nažalost u većini slučajeva tog ne budemo svjesni. Trebamo biti aktivni prvenstveno zbog sebe, zatim drugih, ali i zajednice.
Vi ste realizovale projekat “Život u parku”. Marija, možeš li nam reći nešto više o projektu.
Kao što možete pretpostaviti, po samom nazivu, naš projekat se bavi promocijom zdravog načina života. Svjedoci su da u današnje vrijeme ljudi sve više vremena provode u zatvorenom prostoru, najčešće uz tehnologiju. Na neki način smo htjeli kroz ovaj projekat raditi na podizanju svijesti kod mladih o bitnosti provođenja vremena u prirodu. Uz pomoć profesora biologije i psihologije, smo radili edukativne radionice na ovu temu u dvije prnjavorske srednje škole, koje imaju oko 300 učenika.
Da li ste ikako izgovorile onu rečenicu: “Pa zašto mi je ovo trebalo” i šta vam je bilo najteže?
Milica: “Pa ja mogu reći da sam imala trenutak koji je bio na korak do tog. (smijeh). Bila sam na moru i pisala mi je Tea kako trebam ući na lonac da kliknem kako bi se poslao predračun. Sjećam se da mi je internet bio jako loš na plaži, da sam nekoliko puta kliknula, ali da to nije bilo to. Onda sam krenula tražiti neke druge mreže da bih se povezala i da bi moj lonac profil konačno proradio.”
Tea: “Meni je bilo malo teže dok sam pisala budžet, pa kad se trebao rasporediti doprinos zajednice i Mozaik. Sjećam se da ste mi nekoliko puta objašnjavali šta je šta tu.”
Marija: “Meni je takođe bio težak budžet, dok nisam shvatila kako šta ide i čitav taj finansijski proces.”
Sada je čitav proces iza vas. Da li biste ponovo pisale i realizovale projekat?
Sve: “Naravno, ovo je bilo lijepo i korisno iskustvo i nije nam oduzelo previše vremena.”
Šta vidite kao najveći rezultat ovog procesa, pored uspješno realizovanog projekta?
Tea: “Za mene je najveći rezultat svakako sticanje novih znanja i npr. svidio mi se poslovni način komuniciranja. Prvi put sam se susrela sa tim u komunikaciji sa Mozaikom, firmama, ustanovama i slično. Generalno sve ukupno mi je bilo baaš zanimljivo.”
Marija: “Iskreno za mene je najveći rezultat to što sam promijenila mišljenje. Mislila sam da se toliko tog ne može postići kroz ovaj sektor. Nikada nisam nešto pretjerano razmišljala o ovom, niti me zanimalo. S obzirom da ti i ja živimo u istoj ulici, znala sam da radiš nešto tako, ali nisam imala pravu sliku o svemu ovom, niti sam to smatrala kao nešto bitno i veliko.”
Milica: “Moram priznati da će moj odgovor biti sličan Marijinom. Stvarno sam mislila da je ovo žargonski rečeno “prosipanje iz šupljeg u prazno”. Prvi demant mog mišljenja sam dobila već na ceremoniji potpisivanja ugovora. Sjećam se da sam baš sa tobom komentarisala koliko sam se pozitivno iznenadila. Tu sam čula koliko je Omladinska banka uradila pozitivnih i velikih stvari i svidjelo mi se što je sve tako opušteno, a opet nije neozbiljno.”
Nažalost, ova priča se bliži kraju. Šta biste poručile svima koji čitaju ovaj intervju?
Tea: “Poručila bih im da iskoriste svaku priliku koja im se pruži, da se ne boje novog i nepoznatog, niti osuda društva. Skroz je okej napraviti grešku, ne znati nešto, tako da opušteno naprave prvi korak i unesu nešto novo u svoj život, šta god to bilo.”
Marija: “Poručila bih im da ovo zaista nije ništa toliko strašno i teško. Ja sam sebi dala priliku prvo da vidim šta je svijet aktivizma i spoznala sam koliko se zaista može postići kroz ovaj sektor, koliko je širok i koliko svako sebe negdje može pronaći.”
Milica: “Mnogo je stvari koje su mi sad u glavi, ali neka bude to da nikada ne treba zatvoriti neka vrata, prije nego ih otvorimo. Ja sam imala skroz drugačiju sliku o svemu, a drago mi je da sam dala sebi priliku. Možda se neće svakom svidjeti, ali će sigurno iz tog prozaći nešto korisno i dobro.”
Hvala vam mnogo djevojke na ovom druženju! A vas, dragi čitaoci, pozdravljam do neke nove priče…
Radio Prnjavor
Be the first to comment