Marin Marinković, urednik emisije “Jedan na jedan” na ATV-u, ovogodišnji je laureat u tradicionalnom izboru “Nezavisnih novina”, čije je uredništvo ocijenilo da ovaj naš kolega zaslužuje titulu najboljeg u 2016. godini.
U intervjuu za “Nezavisne” govori o svom poslu, emisiji koju sedam godina priređuje, te poručuje da novinari trebaju i moraju biti jedinstveniji ukoliko žele da budu više poštovani u današnjem društvu.
NN: Teško je početi jedan ovakav “kolegijalni” intervju bez onog neizbježnog pitanja u ovakvim situacijama: Da li ste, najiskrenije, očekivali ovu nagradu i koliko Vam ona znači? Marinković: Moram priznati da nisam očekivao. Kad me je vaša urednica Sandra Gojković-Arbutina nazvala, zaista me zatekla, bio sam pozitivno iznenađen. Apsolutno nisam očekivao nagradu koja me iskreno obradovala.
NN: Široj javnosti, barem kada je riječ o ovom dijelu BiH, prepoznatljivi ste kao urednik i voditelj TV emisije “Jedan na jedan”, koju ATV emitira evo već sedam godina. Kada biste željeli sebe prikazati kao novinara i onom dijelu publike u Federaciji koja Vas, možda, ne poznaje najbolje, kako biste se opisali? Marinković: Ja od početka, od prve emisije, pokušavam da radim intervjue na malo drugačiji način. Forma intervjua je veoma ograničena, to su dva čovjeka koji razgovaraju, a prvo da bi te neko gledao – moraš da budeš veoma zanimljiv. Tamo su dva čovjeka, i to nije neka dijaloška emisija u kojoj se razmijeni mnoštvo stavova. Ja, dakle, pokušavam da sa svojim sagovornicima razgovaram, ne baš toliko opušteno kao da smo na kafi, ali…
NN: Kao na poslovnoj kafi? Marinković: (Smijeh, op.a.) Želja mi je da razgovor teče, ne da protiče u formi pitanje – odgovor. Pokušavam da opustim sagovornika i da od njega dobijem maksimalno koliko može da da našim gledaocima. Prema koncepciji emisije, a to znaju svi oni koji prate, nismo ograničeni samo na RS i BiH, jer dosta je sagovornika iz regiona, Hrvatske i Srbije. Imamo širinu i moja emisija je u regionalnom smislu zaista puno drugačija od drugih. Dakle, nisu tu samo gosti koji dolaze iz politike, prošla je jedna gomila intelektualaca, umjetnika i uopšte javnih ličnosti.
NN: Sjećate li se možda nekog posebno upečatljivog intervjua, posebno upečatljive situacije? Marinković: Bilo je zaista stotine emisija, stotine sagovornika… Inače, moram priznati da su mi u posljednjih nekoliko sezona draži sagovornici koji nisu iz svijeta politike. Ti ljudi su mnogo opušteniji, bez ograničenja koja imaju naši političari, govore puno iskrenije, puno otvorenije… Sjećam se jedne situacije, radio sam intervju sa gradonačelnikom Ljubljane Zoranom Jankovićem i pitao ga otprilike: “Da sam ja investitor i da dođem s milion evra koje želim da uložim u Vašem gradu, šta biste mi rekli?” A on mi je odgovorio, i baš me iznenadio: “A šta ćete vi, gospodine Marinkoviću, kod mene? Vi ne trebate kod mene, imate službe, imate procedure po kojima se radi, a vi i ja ako razgovaramo, onda imamo problem.”
NN: Upućivanje na mogućnost korupcije? Marinković: Ma da. Ono što je kod nas sasvim normalno, da se investitori viđaju s ministrima, s predsjednicima, tamo toga nema. Ljudi dođu, ulože novac i rade po sistemu koji funkcioniše.
NN: Uvriježeno je mišljenje da je novinarstvo kao profesija, kao esnaf, devalvirano uporedo s potpunim izvrtanjem sistema vrijednosti u bh. društvu. Koliko je, zapravo, danas teško biti novinar, profesionalac u državi kakva je BiH? Marinković: Mislim da novinarstvo, i mi u medijima, dijelimo sudbinu kompletnog društva. Nismo mi neki nadljudi koji rade neki nadposao. Mi smo sastavni dio svega što se dešava, stanja u našem društvu, koje se loše odražava na našu branšu. Lično mislim da svi zajedno premalo radimo da to stanje promijenimo, a pogotovo smo mi u medijima razjedinjeni, ne nastupamo zajedno, ne branimo se zajedno, ne afirmišemo vrijednosti naše branše zajedno… Treba nam te neke profesionalne kohezije kako bi nas drugi više uvažavali.
NN: U tom kontekstu, smatrate li onda da novinar, profesionalac, koji drži do sebe i svog ugleda, mora da napravi otklon od onog drugog, neprofesionalnog, zlonamjernog i iskompromitiranog, zbog kojeg u široj javnosti često možemo čuti krilaticu “svi su oni isti”? Marinković: Mislim da je mnogo toga i do kuće u kojoj radiš. Ja sam ubijeđen da radim u kući koja meni ne bi dozvolila da se neprofesionalno ponašam. Zato i jesam u kući kao što je ATV. Unutar kuće se naprave određeni odnosi u koje se, naprosto, moraš uklopiti. U mojoj kući vladaju odnosi koji su profesionalni, koji se zasnivaju na odgovornosti prema poslu i prema javnosti, i da budem najiskreniji, ubijeđen sam da moje neprofesionalno ponašanje moja kuća ne bi tolerisala.
NN: Da li su novinari danas u BiH dovoljno zaštićeni od svih koji pokreću svojevrsni lov na njih kada im se ne sviđa nešto što je napisano ili rečeno? Marinković: Opet, mislim da sve dijelimo kako nam je u društvu, ko je danas siguran? NN: Pa političari. Marinković: Pa eto, jesu, imaju ta velika obezbjeđenja, velika auta sa rotacijama, i oni su, kao, sigurni… Ali ja mislim da niko nije dovoljno siguran u današnjem društvu. I hoću da ponovim ono što sam već kazao, da smo mi jedinstveniji, bili bismo i sigurniji i više bi nas uvažavali.
Nezavisne novine
Be the first to comment