Seoba naroda je, kako su u svoje vrijeme pričali i prepričavali naši stari, bilo od pamtivijeka.
Pojedini su bježali od zla, drugi tragali za boljim, a mnogima su se putevi ukrstili na prostoru današnjeg Prnjavora. Prvi su, krajem 19. vijeka, stigli Italijani, a nedugo zatim su pristizali i Česi, Slovaci, Poljaci, Ukrajinci i drugi čijim je doseljavanjem i ostankom među onima koji su već bili tu, svoji na svome, ta mala sredina rasla i prerasla u jedinstvenu “Evropu u malom”.
I tako je, po brojnosti pripadnika nacionalnih manjina, Prnjavor već dugo, dugo i nadaleko poznat po tom nazivu, a nedavno su otišli i korak dalje te su na ulazima i izlazima s teritorije opštine osvanule table na kojima s pravom piše, na maternjim jezicima manjina, “Dobrodošli u Malu Evropu”, a kako je sve počelo godinama već priča istorija.
U istorijskim zapisima je ostalo da na prostor prnjavorske opštine, tada rijetko naseljene, krajem 19. vijeka, stiže narod iz istočne i centralne Evrope. Prema pojedinim podacima, krajem 20. vijeka, na području Prnjavora bilo je nastanjeno oko 20 etničkih grupa te je ova sredina nazivana “Mala Evropa” ili “Evropa u malom”.
Italijani su prvi doselili 1881. godine i to u selo Štivor. U jesen 1894, u Maćino Brdo stižu Česi i prema nekim vjerovanjima, kako je objavljeno i na zvaničnoj internet stranici opštine, donose krompir u BiH. Područje bivšeg prnjavorskog sreza 1892. godine nastanjuju Poljaci. Međutim, Vlada Poljske je, po završetku Drugog svjetskog rata, pozvala sunarodnike koji su migrirali iz zemlje da se vrate.
Napuštajući Prnjavor, kako je zapisano, govorili su: “Mi smo ljudi sa dva srca, jedno nam je u Poljskoj, a drugo u raspjevanoj Bosni”.
Prve njemačke porodice naselile su se 1888. godine, a deset godina kasnije ove prostore počeli su naseljavati Ukrajinci. Naseljavanje Mađara trajalo je od 1900. do 1910, a u manjem broju, tragajući za novim domom, dolazili su i Slovaci, Bugari, Rumuni i pripadnici drugih naroda.
– Dolazili su u konjskim zapregama donoseći sa sobom različitu etnologiju i etnografiju i ostavljajući zauvijek utisnut pečat svojih običaja, navika i kulture. Zajednički život na ovim prostorima, počesto obilježen i burnim događanjima, stvorio je ambijent uvažavanja i tolerancije, koji je već decenijama karakteristika Prnjavora. Zato s ponosom i danas nosimo nadimak “Mala Evropa” – piše to u objavi na stranici opštinske uprave.
I dok je krajem 20. vijeka na području Prnjavora živjelo čak 19 različitih etničkih grupa danas ih je oko 12. Većinsko stanovništvo čine Srbi, zatim Bošnjaci i Hrvati, a od predstavnika nacionalnih manjina najbrojniji su Ukrajinci, Italijani, Česi, a slijede Poljaci, Romi, Mađari, Nijemci, Rusi, Slovaci.
Međutim, većina ih voli reći, prema riječima sagovornika “Glasa Srpske”, da se ne dijele prema nacionalnosti već samo po tome da li su dobri ljudi ili ne. A vrijeme je odigralo značajnu ulogu u tome jer prošle su decenije i decenije otkako je pretke mahom muka natjerala da pod ovim dijelom neba, često stotinama kilometara od svoje kolijevke, sagrade novi dom. Ipak, ono što vrijeme nije uspjelo, a kako to biva u mnogim drugim slučajevima, jeste to da im uništi korijene i svaku vezu s pomenutim kolijevkama.
I danas su, tako, potomci prvih i svih ostalih doseljenika na prnjavorsko tlo svjesni svojih korijena, običaja, kulture, jezika, uvjereni da će i njihovi nasljednici nastaviti da isto ljubomorno čuvaju zapis o porijeklu i svemu što ih definiše, prvo kao ljude, a zatim i kao Italije, Ukrajince, Čehe…
Time, kako je za “Glas Srpske” ispričao i Franjo Rover, osnivač Udruženja Italijana “Štivor”, pokazuju i kako je moguć suživot. U Prnjavoru se, kako i u šali kaže, ljudi dijele na dobre ljudi i lijepe žene.
– Svi su domaćini i nema tu posebne filozofije. Živimo tu, gotovo vijek i po. Ove godine slavimo 142 godine od dolaska Italijana kao prve manjine na područje Prnjavora. Zajedno dijelimo sudbinu, svakodnevicu. Kod nas ne postoje druge podjele. Nisam čuo da neko kaže “e, ti si Italijan, Rom”. Svi zajedno obilježavamo nama važne stvari kao što je, na primjer, ukrajinski bal ili karneval u Štivoru. Jednostavno, hoćemo da zajednički dijelimo našu sudbinu, običaje. To je znak i suživota i promocija naše opštine. To su prepoznale i neke lokalne zajednice, kao Bijeljina, Ugljevik, Lopare, gdje se organizuju takmičenja učenika u poznavanju nacionalnih manjina. To je jedinstven projekat u regionu i mi možemo biti primjer pozitivne prakse regionu – rekao je Rover, koji je predsjednik Saveza nacionalnih manjina Republike Srpske.
Mnogo ima, kaže, miješanih brakova.
– U mojoj bližoj porodici samo ima sedam nacija. Sve je to ista krv, na kraju. Samo pokušavamo da sačuvamo našu tradiciju, običaje, jezik, kuhinju i to nam, hvala bogu, dobro uspijeva. Međutim, isto tako poštujemo sve običaje pravoslavaca, Bošnjaka, Hrvata. Lakše je kad smo složni. Ne zanimaju me datumi koje ko obilježava, već kakav si čovjek i da zajedno dijelimo sudbinu takvu kakva nam je. To je svakodnevica. I mi smo ovdje svoji na svome. Nacionalne manjine u Republici Srpskoj, BiH su najveći ambasadori svojih lokalnih zajednica – priča i dodaje da i ptičice koje će se tek izleći ove godine, znaju kakav je Prnjavor.
Zadovoljstvo zbog saradnje s predstavnicima svih nacionalnih manjina te projektima na kojima rade i manifestacijama koje su već tradicionalne, ne krije ni prvi čovjek Prnjavora Darko Tomaš.
Govoreći o tablama koje su postavljene u saradnji sa Savjetom Evrope, kaže da je na njima ispisana i poželjena dobrodošlica svima i to na jezicima svih nacionalnih manjima.
– U naseljenim mjestima gdje žive pripadnici nacionalnih manjina imaju natpisi na njihovim maternjim jezicima i na nekim mjestima čak i nazivi kako su to nekada nazivali – rekao je Tomaš, dodajući da, kao rukovodstvo, uvijek nastoje da uvaže zahtjeve koji dolaze od nacionalnih manjina, a da ih izmišljaju.
– Bitno je što oni žele. Desetak godina već postoji Festival nacionalnih manjina. Zvanična internet stranica opštine je prevedena na nekoliko jezika nacionalnih manjina, ali ti i neke tradicionalne manifestacije, poput ukrajinskog bala, maškara u Štivoru i Maćinom Brdu i drugih. Naša podrška takvim njihovim nastojanjima da zaštite i sačuvaju svoje običaje, kulturu i tradiciju nikada neće izostati – poručio je Tomaš za “Glas”.
O Prnjavoru, kao mjestu gdje živi daleko najviše pripadnika nacionalnih manjina ne samo u Republici Srpskoj i BiH već i u okruženju, ispisano je već mnogo toga, ali i sačuvano. Tako je na i Vikipediji objavljen dio koji je još 1970. godine objavio Nikodin Slatinac.
– U igri i šali među nama mogli su se čuti u isto vrijeme srpsko-hrvatski, ukrajinski, češki, poljski i njemački jezik. Imitirajući jedni druge, govorili smo ove jezike pomalo, a posebno smo znali interesantne dosjetke, poslovice, šale, viceve pa i psovke na svim jezicima. Ukrajinski jezik nam je bio gotovo poznat i mi smo ga rado govorili onako na uho naučenog. Običaji i folklor su se posebno prožimali i dopunjavali između ukrajinskog i domaćeg stanovništva. Koliko smo naučili samo ukrajinskih ljubavnih i rodoljubivih pjesama – napisao je u časopisu “Naš Zavičaj”.
Glassrpske.com
Be the first to comment