1827 dana bez tvog glasa, mirisa, osmijeha.
Isto toliko dana sam zatvorene duše.
Ako je otvorim strah me da ćeš otići.
A gdje ćeš? Ne može i to. Ne dam!
Otišao si fizički, nema te, to je bilo izvan moje moći, ali ovde pahuljo moja iz moje duše ne može niko da te uzme.
Ne možeš da mi odeš.
Tu te čuvam, tu te čujem, mirišem. Nekad se desi, moram priznati, da mi malo miris tvog parfema izblijedi u sjećanju ali odem trkom po tvoj parfem i opet je tu. Nevjerojatno kako miris može da ti vrati sva sjećanja.
Znaš, često čujem loptu o asfalt, pa na brzinu zažmirim i vidim te pred kućom kako, u svojim Džordankama, čekaš nekoga da ideš na košarku. Znaš, nije ovo tuga, razmišljati o tebi nije tuga, nego najveća sreća što smo te imali.
Tuga je ovih 1827 dana bez tebe.
Zato ne želim da razmišljam da te nema. Želim da čujem tu loptu, osjetim miris, pustim video gdje ti čujem smijeh i glas.
Ja ću tako dok se ne sretnemo opet a do tad ti drži gore sve pod kontrolom a ja ću ovde.
“I znaj.
Ni more ne miriše isto,
Ni Prnjavor ne izgleda isto.
I još plačem na sitnice.
I još imam tešku narav.
I još si tu.
I bićeš tu!”
Vole te mama, baba, stara, Alma i Elma
Be the first to comment