Sinovi ispunili želju Mehmeda Đođića: Dio ušteđevine ostavio za FK Velež!

Mehmed (Osmana) Đođić iz Prnjavora, otac direktora Al Jazeere Balkans Tarika Đođića i dr. Faruka Đođića, preselio je na Ahiret u utorak, 21. januara u 88 godini.

Piše: Faruk Vele

Otišao je tiho, kako je i živio, kako odlaze dobri i čestiti bosanski ljudi. Preminuo je nepunih godinu dana iza supruge Rabije. Sinovi su ostali da nose kao orden pošten, radišan i požrtvovan život oca koji “nikad nije gledao tuđa posla”, koji “ako nije mogao pomoći, nikada nikom odmagao nije“.

Nedostajat će nam

Posvjedočili smo tome i na mezarju Vlakovo u Sarajevu, gdje su ga ispratili rodbina, prijatelji, među njima reditelji, novinari, književnici, privrednici, radnici, zanatlije, ulema, znani i neznani, a s posebnim emocijama njegovi Prnjavorci. Oni su govorili o čovjeku koji nikada nije zaboravio svoj rodni kraj iz kojeg je tokom agresije i genocida bio protjeran.

“Nedostajat će nam”, kazat će nad mezarom glavni imam Fikret ef. Čelenka.

I posljednje želje Mehmeda Đođića – a to je povod ovoga teksta – bile su vezane uz hajr, dobra djela. To je posebno ostavilo utisak na sve zaljubljenike u Fudbalkski klub Velež iz Mostara, koji je svoje najveće uspjehe ostvario daleko od Đođića kuće i Prnjavora. Evo i zašto…

Mehmeda je za života posebno pogodila sudbina slavnog kluba koji je “pod starost”, također, protjeran sa svoga stadiona, iz svoga doma, stadiona Pod Bijelim Brijegom.

“Nezgodno je kad čovjeka pod starost protjeraju iz njegove kuće“, reći će otprilike rahmetli Mehmed sinu Tariku.

Taj izraz saosjećanja, zapravo osjećaj sapatništva, bio je razlog što je Mehmed Đođić kazao da bi, “kad bi imao nekih para, dao svima, ali da bi najprije pomogao Veležu”.

Tu svojevrsnu posljednju želju Mehmeda Đođića ispunili su njegovi sinovi, predajući dio ušteđevine voljenog oca predstavnicima kluba “za kojeg se ne navija, kojeg se voli”.

Potvrdio je to svojom objavom na društvenim mrežama i Tarik Đođić, probudivši emocije hiljada ljudi, posebno Mostaraca i Hercegovaca.

“Moj rahmetli otac nikad nije gledao tuda posla. Nikad tuđe živote ni postupke nije komentarisao. Ako nije mogao pomoći , nikad i nikom odmogao nije. Gledao je sebe, svoju djecu i svoja posla. I nikad ni jedan, niti jedan, nezavršen ostavio nije.

Moj je rahmetli otac volio fudbal. Volio je Želju, Sarajevo, Slobodu, Borac, Čelik, sve naše stare klubove, ali ni za jedan navijao nije. Ipak, najveću je emociju pokazivao prema Veležu. Ne u navijačkom, rezultatskom smislu, nego u smislu solidarnosti i empatije prema klubu protjeranom sa svoga. I sam je proživio sličnu sudbinu, sudbinu izbjeglice. Mnogo puta je rekao da bi, kad bi imao nekih para, dao svima, ali da bi najprije pomogao Veležu. Nije mu bila mrska Veležova zvijezda, ni Veležova crvena boja“, napisao je Tarik Đođić, te dodao:

Šemso je samo šutio…

“Iza moga rahmetli babe ostalo je nešto para. Štedljiv je bio. Brat i ja smo se dogovorili da to što je iza njega ostalo u hajre podijelimo i neke želje koje je za života imao ispunimo. Jedna od njih je pomoći Veležu.

Ja poznajem Šemsu, predsjednika Veleža, čestitog i časnog čovjeka, koji svojim trudom, radom i čestitošću vraća Velež na staze stare slave. Zvao sam ga juče i rekao mu da imam novčani prilog za Velež od moga rahmetli babe. Nije puno, Šemso, ali od srca je. Šemso je samo šutio. Nikad ni jedan posao moj babo nezavršen ostavio nije. A mi ćemo se potruditi da, rahmet mu golemi, još neke njegove dunjalučke želje ostvarimo”.

Odlaze tako s ovog svijeta umni i pošteni ljudi, dobri domaćini, radnici… Upravo takve Velež je okupljao tokom svoje duge, slavne, ali i bremenite prošlosti. Takva je na koncu i naša historija. Nama, eto, ostaje da učimo od njih.

Neka je rahmet dobrom Mehmedu Đođiću. Njegovi Rođeni igrat će za vječnost!

radiosarajevo.ba