U Štrpcima kod Prnjavora, na prostoru takozvanog Šutzberg ,a danas Glogovca koji je prije više od jednog vijeka bio dom brojnih njemačkih porodica, okupili su se njihovi potomci pristigli iz raznih krajeva Evrope i svijeta. Iako su generacije prošle a putevi ih odveli daleko, emotivna veza s ovim krajem nikada nije prekinuta. Prije više od 80 godina, pored glavnog puta za Derventu, uz komšije nijemce – Samete i Dikerte, te žitelje Trivičeviće živio je devedesetrogodišnji Peter Parison do svoje desete godine.
Uz osmijehe i poneku suzu, prisjeća se Peter svoje desetočlane porodice, ali i svog doma iz koga je ponio samo najljepše uspomene ali i srpski jezik koji i danas pomalo govori.
“Ja sam 10 godina imao kad smo izbjegli u Njemačku. Taj đavo je nas, sve Nijemce u Njemačku odveo i tamo smo živjeli, koliko se sjećam, 10 godina. Nemam puno sjećanja. Adolf nas je odveo u Njemačku. Kada bi imao 40 godina, ne bi živio u Njemačkoj, već bi odvej živio” poručuje Peter Parison.
Većinu života proveo je u Istočnoj Njemačkoj ali zbog nemile politike, ili kako on to kaže đavola, nekada nije mogao da putuje iz zemlje i posjećuje stari zavičaj. No opet nije izgubio kontakte sa svojim komšijama i prijateljima sa kojima se i danas sastane, te se uz koju čašicu ožive uspomene.
“Družim se sa Trivičevićima – Vojinom Trivičevićem, Ljubicom i Mladenom Trivičevićem, Nemanjom Mladićem, Nemanjom Kainovićem” ističe Parison.
Korijene s Glogovca vuče i Ester Buko iz Hamburga čija je baka 1942. otišla sa ovih prostora kada je imala 19 godina.
“Moj pradjed bio je posljednji načelnik ovdje i njihova kuća još uvijek postoji, gotovo u orginalnom izdanju. Muž moje bake je napravio kartu Šutzberga – Glogovca. U bračnu zajednicu stupili su u ljeto 1941. godine. Živjeli su na pradjedovom kućištu, gdje su htelji da naprave kuću, ali su morali otići” kaže Ester.
Kada sam prvi put došao ovdje, obuzeo me je osjećaj koji se ne može opisati riječima, započinje svoju priču i Bruno Kajser koji je iz Paname došao na zemlju svojih predaka.
“Moja majka je rođena u Glogovcu 1932 godine. Došao sam ovdje, prvi put, prije tačno godinu dana. Ovo je drugi put da dolazim i svaki put, dolazak ovdje, za mene znači nešto posebno zato što je mojoj majci, ovo mjesto, oduvijek mnogo značilo” podsjeća Bruno.
Priče o pretcima, starim domaćinstvima, običajima prenosile su se sa generacije na generaciju, a sada su ponovo našle svoje mjesto tamo gdje su i nastale. A sve zahvaljujući istraživanju jednog čovjeka – Robertu iz Beča koji po majci nosi prezime Mandić i čija je baka takođe bila njemica s Glogovca. Stupajući u kontakt sa Peterom Parisonom i pronalaskom karte koju je naslikao Ferdinand Buček,započeo je putovanje kroz vrijeme.
“Ovdje su redovno dolazili Nijemci, pogotovo da posjećuju groblje. Znali su doći do kuća, ogrle dud, da popiju čašu vode, samo još jednom da uđu na svoj prag. Dolazili su kao duhovi, tako da kažem. Jednog dana, kako je moja mama rođena blizu tog Njemačkog groblja, živjela je tamo i ja sam tu često dolazio preko raspusta u Austriji. I onda, jednog dana, neko je ostavio tu kartu Peri Marinkoviću, a njegov sin – Dragan Marinković, moj rođak i prijatelj predao je meni tu kartu i tada mi se otvorio jedan novi univerzum” pojašnjava Robert Mandić.
Ovakvi susreti ne govore samo o prošlosti, već i o važnosti očuvanja kulturnog nasljeđa i razumjevanja među narodima.
Program okupljanja, organizovanog uoči katoličkog Uskrsa, bio je ispunjen velikom simbolikom – od obilaska nekadašnjih imanja, do zajedničkog druženja i evociranja uspomena.
Svaki korak kroz Glogovac bio je podsjetnik da, u vremenu brzih promjena, ovakvi trenutci nas podsjećaju koliko je važno znati odakle dolazimo- jer čovjek bez porijekla je kao drvo bez korijena.
TV K3
