Tišina Prnjavora – Glas žene

“Neću više da ćutim” – snažna i potresna ispovijest žene iz Prnjavora koja je odlučila da progovori nakon godina ćutanja.

Trinaest godina braka, života, ulaganja, ćutanja i trpljenja…
A onda – borba za goli opstanak, borba za glas, za istinu.
Bez imovine, bez podrške, bez pravde.
Ali sa jednim odlučnim “Dosta!”

Ova priča nije samo lična – ona je ogledalo stvarnosti mnogih žena koje svakodnevno prolaze kroz nevidljive borbe:

emocionalno nasilje

institucionalnu tišinu

borbu za djecu, stan, dostojanstvo

šapat kao jedini oblik otpora

Autorica, pod pseudonimom “Tišina Prnjavora – glas žene”, želi ostati anonimna, ali govori javno – iskreno, bez uljepšavanja, u ime svih onih koje ćute. Njene priče možete pronaći i na istoimenom Facebook profilu @TisinaPrnjavora – mjestu gdje se emocije pretaču u riječi, a tišina pretvara u snagu.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Tišina Prnjavora Glas Žene (@tisinaprnjavoraglas)

“Neću više da ćutim” je tek početak.
Zato vas pozivamo – zapratite profil Tišina Prnjavora – glas žene, podijelite njene priče, osnažimo jedni druge.

Jer glas jedne – može postati snaga mnogih.

Neću više da ćutim!

Nisam ja jedina. Samo sam jedna od mnogih.

Trinaest godina braka, a onda – ništa. Bez stana, bez prava, bez pravde. Samo prazne ruke i dvoje djece koja gledaju u mene kao u jedini oslonac.

Razlozi razvoda? Važni su, ali nisu ključni. Ključno je da sam cijeli brak nosila sama. Sve što sam stvarala, što sam štedjela, čega sam se odricala – oduzeto mi je. Ne zakonom, nego silom. Zakonski ću se tek boriti, ali ono što žene prolaze dok ne dođu do suda je rat bez predaha.

Započneš život iz početka. Bez novca, bez stana, bez imovine koju si sticala zajedno. On ostaje u komforu. Ti – u podstanarskoj sobi, s računima, kirijama, alimentacijom koju čekaš i ne dočekaš.

Zakoni pišu da imam pravo. Život dokazuje da nemam ništa.

Zato ćutim, radije prećutim uvrede i prijetnje, jer znam šta znači bijesan muškarac koji te je nekad zvao „svojom“. Znam kako je kada ti prijeti pogledom, tišinom, poznanstvima. Kada mu ljudi vjeruju samo jer je „muškarac“.

A ja? Ja sam ta koja mora dokazivati. Gdje živim. Koliko zarađujem. Jesam li dovoljno „dobra majka“. I dok CZSR obilazi moj stan da vidi „da li su uslovi adekvatni“, niko ne pita – a gdje su ti uslovi nestali?
Neko mi ih je uzeo.
A kao šlag na tortu – klevete.
Jer, kako drugačije objasniti njegovu nemoć nego okriviti nju?
S kim je bila? S kim je pričala?
Na ulici prolazim, a iza leđa čujem ono najgore.
„Čula sam… ali nemoj da si od mene čula.“

Niko ne pita šta je ta žena preživjela. Koliko noći nije spavala. Koliko puta je gledala djecu i šaptala: „Biće dobro.“

Znam, nisam jedina.
Ali dosta je bilo ćutanja.

Progovoriću. Ne zbog osvete, već zbog istine.
Neću više ćutati. Neću više stajati po strani svog života.
Jer ovo nije samo moja borba – ovo je borba svake žene kojoj je neko pokušao oduzeti i glas i dostojanstvo.
Autor:Tišina Prnjavora-glas žene.