O svemu pomalo, o Prnjavoru najviše

Prnjavor ima svojih ambasadora rasutih po cijelom svijetu. Iako kilometrima daleko, svaki od njih, u mislima nosi svoj grad. Nekad mu i dođu, obiđu ga, pa opet odu, ali ga nikad ne zaborave.

U Prnjavoru je rođen, odrastao, igrao košarku, a danas u dalekoj Švedskoj. Faruk Đođić put Skandinavije krenuo je 1993. godine. Tamo je i ostao, tamo živi danas. Tamo je magistrirao, doktorirao, počeo se baviti naučno-istraživačkim radom. Autor je Zemljišnog atlasa Švedske, i kako je tada ima običaj reći, čudni putevi Božji doveli su ga do tog uspjeha. Faruk živi u Upsali, univerzitetskom gradu 70-ak kilometara od švedske prestolnice Štokholma. O svemu pomalo, o Prnjavoru najviše, razgovarali smo sa Prnjavorčaninom.

Na polju naučno-istraživačkog rada postigao je velike uspjehe. Činjenica da je autor Zemljišnog atlasa Švedske, dovoljno govori. Ipak, Faruk se tu ne zaustavlja, nego nastavlja sa svojim naučno-istraživačkim radom, koji ga, kako kaže, posebno očarava.

“Naučno-istraživački rad je vrlo raznolik, i to je ono što mene posebno očarava. Morate raditi  konstantno nove projekte i učiti nove stvari, da bi pomjerili granice znanja. Trenutno imam tri velika projekta. U jednom od projekata, mi kao univerzitet sarađujemo sa drugim organizacijama u centralnom dijelu Švedske, kako bi poboljšali kvalitet vode u rijekama i jezerima. To je jedan ogroman, sedmogodišnji projekat, finansiran od EU, sa budžetom od 22 miliona evra, u kome učestvuju opštine, regije, univerziteti, poljoprivredni i vodoopskrbni zavodi. Naš zadatak je da kao univerzitet, obezbijedimo relevantne podatke i znanje za sve one koji planiraju, ili provode određene mjere za poboljšanje kvaliteta vode”, kazao je Đođić.

Drugi projekat na kojem trenutno radi je u saradnji sa irskim i kanadskim kolegama, a odnosi se na razvoj matematičkih modela za proračune i razne scenarije, sa fokusom na poboljšanje ili očuvanje kvaliteta vode, u područjima gdje je poljoprivreda glavni izvor zagađenja. Treći, ujedno i najzahtjevniji, je projekat izrade karti rizika za eroziju i zagađenje, za cijelu južnu Švedsku.

“Jako zahtjevan projekat, pošto radimo sa ogromnim područjima i visokom rezolucijom. U principu ćemo imati detaljne karte rezolucije, 2×2 m za područje veliko kao četiri Bosne i Hercegovine. Srećom, dobili smo na raspolaganje računare sa ogromnim radnim kapacitetom, pa je sve lakše, i nadasve brže”.

Budući da je gotovo 2,5 decenije u Švedskoj, pitali smo ga, šta je to što Švedsku izdvaja i čini je uspješnom državom, koja iz dana u dan napreduje, odnosno, šta je to što nas koči, i usporava u napretku i razvoju.

“Pragmatičnost, inicijativa, dosljednost i odgovornost. Pragmatičnost da prepoznaju prave probleme za većinu svojih građana i nađu odgovarajuća rješenja za njih. Inicijativa u smislu otvorenosti ka novim idejama i pozitivnom vrednovanju istih. Dosljednost, i rekao bih, poštenje bez korupcije i zamajavanja sa nevažnim stvarima. Ovdje tačno znate, šta možete i šta vam pripada, a šta ne možete. Ono što vam pripada dobijete lako, bez napora i problema, vlast je servis građanima. Ono što nije vaše pravo, ne možete dobiti nikako. Ne pomažu veze, mito, korupcija. I, na kraju preuzimanje odgovornosti za to što radiš, i individualne, i kolektivne. Ne obećaj što ne možeš uraditi, uradi ono što si obećao”, istakao je Đođić, koji je iznio i svoje viđenje stanja u BiH, te naveo neke od uzroka, koji bi po njegovom mišljenju, mogli biti kočnica za napredak.

“Šta nama fali, opet lično razmišljanje, iskrenosti i razumijevanja. Prema sebi, i prema drugima. Fali nam, da sebi možemo dopustiti da budemo iskreni, a da automatski ne budemo kažnjeni za to. Mogućnost da iskreno i pošteno radimo svoj posao, pa da, ako i pogriješimo, imamo razumijevanje, a ne osudu. Iskrenosti, da stvari nazovemo pravim imenom, zatražimo, prihvatimo i oprostimo kritiku, krenemo naprijed. Bez iskrenosti i razumijevanja nećemo imati povjerenja, a nedostatak povjerenja je kočnica svemu”.

Posebno mjesto u Farukovom životu zauzima Prnjavor, a kako i ne bih, kad je u njemu rođen, kad je njegovim ulicama kao dječak šetao, u školskim klupama sjedio. Ipak, kaže, trenutno nije u prilici često da dolazi, ali dođe.

“Prnjavor će uvijek biti moj grad, znao sam mu svaki kamen i ulicu, to ništa ne može promijeniti. Na žalost, sada ne dolazim često. U Bosnu dođem nekoliko puta godišnje, obično na kratko, i uglavnom da obiđem roditelje i brata u Sarajevu, a vrijeme je obično prekratko i za Prnjavor. Iskreno, onih nekoliko puta kada sam posjetio Prnjavor, mješavina svih tih silnih emocija, koje isplivaju, nije nimalo lagana stvar. No, želim kćerkama pokazati rodni grad i nadam se skorom ostvarenju tih planova”.

Dok je živio u Prnjavoru, Faruk je bio zaljubljenik u košarku, i danas je. Tada je igrao, branio boje prnjavorske Mladosti, a nije mu bilo teško ni sa studija u Sarajevu, na utakmice doći, a i kako bi, kad je kapiten bio. Kaže, basket su igrali iz ljubavi.

“Ne poznajem najbolje sadašnju situaciju. U principu, mislim da se i sada, a i tada, sav taj amaterski sport zasniva na nekolicini entuzijasta oko kluba i igračima, koji su zaljubljeni u sport, i klub. Mi smo basket igrali svakodnevno i bez kluba, iz ljubavi prema košarci, na terenu kod Gimnazije, a KK “Mladost” je bila ta neka organizovana forma, kao šlag na torti. Bili smo dosta uspješni tih godina, uspjeli napredovati u sistemu takmičenja, omasoviti članstvo u klubu kroz omladinske selekcije. Sve je to valjda prepoznala i čaršija, pa smo imali i dosta gledalaca, stvorila se jedna pozitivna atmosfera, u, i oko kluba. Ja sam tada već studirao u Sarajevu, tamo i trenirao koliko sam stizao, a vikendom bi dolazio u Prnjavor na utakmice, valjda se od mene, kao tadašnjeg kapitena nije ni moglo ništa manje očekivati. Drage uspomene”.

Za razliku od Faruka, njegov brat Tarik, češće je u prilici da navrati u Prnjavor. U Prnjavoru je nedavno promovisao i svoju knjigu “Čuvarkuća”, Faruk na promociji tada nije bio, ali kaže da su njegova i Tarikova osjećanja bliska i slična, te da je i on sam, bar sporedna ličnost u nekoj od priča u Čuvarkući.

“Moja ljubav prema Prnjavoru zasniva se na jednoj jako pozitivnoj činjenici i sjećanju na grad kojeg zovemo Mala Evropa. U mahali, u razredu, u klubu, u krugu prijatelja smo bili okruženi raznolikošću, zbog koje bi drugi morali obići pola Evrope da je upoznaju. Obići dakle pola ne Male, nego velike Evrope. Ta vrednovanja i zajedništvo su me formirala kroz djetinjstvo i ranu mladost, i dan danas ih smatram univerzalnim i pozitivnim. Mislim da su mi, i ne samo meni, itekako pomogla da se lakše snađem, i ovdje u Švedskoj, jer je sa prnjavorskom podlogom malo toga ovdje meni bilo potpuno strano. Bojim se da to bogatstvo u raznolikosti i mješavini kultura i tradicija, ne vrednujemo dovoljno”.

Đođić je naglasio i kako nije nešto posebno nostalgičan, te radije gleda prema naprijed, pokušavajući formirati neki stav prema rodnom gradu kakav je danas, a ne kakav je bio.

“Naglasak je na ”pokusavam” jer je vjerovatno potreban neki duži boravak u Prnjavoru, da bi ga dobro upoznao onakvog kakav je danas. A nadam se da će taj boravak obilježiti i riječi, koje je i moj brat Tarik zapisao na promocije svoje knjige, a ja ću ih ovdje posuditi:
”Dolazim ti, Grade moj. Dolazi ti čovjek, skoro starac, koji je otišao još kao dječak. Dolazi ti dječak, koji je na tvojim ulicama, mahalama i merajama postajao čovjek. Dolazim ti, Grade, da si ruke pružimo, da se zagrlimo, izljubimo. Ako imamo šta, a imamo, jedan drugom oprostimo. Nije važno ko je kriv i ko će prvi. Ubićemo sujete. Dolazim ti, a ne znam jesam li ikada od tebe i odlazio. Grade moj, dolazi ti tvoje dijete, da sa tobom smijeh i suze podijeli.”

Prnjavor.info – Z. Ančić