Teško vrijeme i bolest iznjedre heroje. Ti heroji su, s jedne strane, pacijenti koji se bore da prežive, a s druge, donori, koji zavještavaju svoje organe. Ako se uzme u obzir da jedan mrtav donor može svojim organima da spasi osam ljudskih života ima li uzvišenijeg čina od toga – donorstva? Priča koja slijedi je priča o Slaviši Blagojeviću iz Prnjavora, kome je, zahvaljujući upravo donoru o kome ništa ne zna, uspješno transplantiran bubreg u klinici u Minsku.
Slaviša Blagojević ima 44 godine. I cijeloživotnu borbu sa bolešću bubrega. Kao dječak lijevi bubreg mu je izgubio funkciju. Zdravstvene tegobe s kojima se mučio od djetinjstva, kulminirale su u oktobru 2023. godine, kada mu je stao i drugi, desni, bubreg. Slaviša je završio je na dijalizi. Svaki drugi dan na dijaliznom aparatu. Trajalo je mjesecima.
Svjesan je Slaviša bio svega. Šansu za normalan život može dobiti samo ako dobije novi bubreg. Slijedila je bitka sa vremenom: za informacije, kliniku za transplataciju, liste čekanja, i najvažnije – donora!
Spletom srećnih okolnost u Slavišinom slučaju, put do bjeloruske klinike u Minsku mu je bio donekle trasiran. Preko Udruženja dijaliziranih, transplantiranih i hroničnih bubrežnih bolesnika Republike Srpske, dobio je potrebne kontakte sa drugim pacijentima širom bivše Jugoslavije. Do informacija i kontakata lako je došao. Uslijedilo je dopisivanje sa klinikom u Minsku. Dobio je odgovor sa uslovima koje mora ispuniti, spisak dokumentacije koju treba da im pošalje, cijenu transplatacije. Potom je uslijedila tipizacija, a onda i sama transplatacija.
Prije nešto više od pola godine dobio je šansu za novi život. Transplantiran mu je desni bubreg.
-Od polaska na dijalizu do tipizacije čekao sam šest mjeseci. Za veoma kratko vrijeme sam otišao na tipizaciju. Odradio sam te nalaze u roku od pet dana tamo, poslije toga sam dodatne nalaze koje su tražili poslao i do same operacije (transplatacije) sam čekao još sedam mjeseci – priča Slaviša o svoju bitku za bubreg.
Iako bi neki rekli da je u Slavišinom slučaju sve išlo relativno brzo, upravo to čekanje na konačni cilj – transplataciju bubrega Slaviši je najteže palo.
-Nekakva moja želja i predstava bila je da bi to moglo da se desi u novembru prošle godine. Međutim, prošao je i novembar, i decembar i januar i počeo sam da padam, izgubio sam volju, ali opet, čekao sam… – kaže Slaviša.
A onda je zazvonio telefon. Poziv iz Minska. Bubreg za Slavišu je spreman. Imao je manje od 24 sata da stigne do klinike. Stvari su mu bile unaprijed spremne.
-Ja sam 19. marta pozvan. U tom momentu nisam bio svjesan te situacije. Kao da sanjam, neopisiv trenutak… – opisuje Slaviša trenutak kada je uslijedio telefonski poziv iz klinike u Minsku.
Let u Minsk bio je let po život. Nakon transplatacije sa mrtvog donora, u Minsku je proveo 13 dana. Vratio se prije nešto više od šest mjeseci sa novim bubregom. O donoru ne zna skoro ništa.
-To su kadeverični donori. Malo je to apsurd, što sam i ranije govorio prije nego što sam otišao na transplataciju, kako je život surov, da bi neko nastavio život, neko, nažalost, mora da izgubi život. Znam da je donor ženska osoba, ‘66. godište. To je jedino što znam – kaže Slaviša.
Slaviša je dobio novi bubreg, zapravo novi život. Na tome zahvaljuje prvo donoru koji je zavještao organe kao najviši čin humanosti i ljubavi prema ljudima. Zahvalan je svima koji su mu pomogli, jer su sredstva potrebna za transplataciju bila za njega ogromna. Njegova prednost je bila u tome što je Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske platilo transplataciju čija je cijena bila oko 63 hiljade evra, načelnik Prnjavora Darko Tomaš obezbijedio mu novac, oko 20 hiljada evra, za troškove putovanja, ispitivanja i smještaja.
Slavišina priča je ona sa sretnim krajem, ali i tema za razmišljanje i razbijanje stereotipa o humanosti i donorstvu i ako se uzme u obzir da jedan mrtav donor može svojim organima da spasi osam ljudskih života ima li, onda, uzvšenijeg čina od toga – donorstva organa?
Be the first to comment