Dječija šetnja na Ljubiću

Nema ništa vrijednije u životu od dječijeg osmijeha, radosne igre i druženja. Zdrav i vedar pogled na djecu koja nas okružuju, kao i razumjevanje njihovih potreba za druženjem je veoma važna činjenica kod njihovog vaspitanja. Na kraju, svi želimo da nam djeca izrastu u kvalitetne i poštene ljude, koji će nastaviti tradiciju dobrog odnosa prema drugoj djeci i svom okruženju. Djeca su iskrena i ne znaju da sakriju svoje emocije, pa je lako prepoznati kada su tužna ili dobro raspoložena. Oni jednostavno žele da njihov život bude ispunjen dobrotom, prijateljstvom, zabavom, igrom i razvijanjem osjećaja iskrenog drugarstva prema svojim vršnjacima.

Upravo tako bilo je na tradicionalnoj “Dječijoj šetnji” na planini Ljubić kod Prnjavora, u nedelju 16.03.2025. godine. Ova šetnja se održava svake godine u mjesecu martu, u čast osnivača PAK “Skitnice” Uroša Šuška, koji je pokrenuo ideju o održavanju ovakve manifestacije. Sjećanje na Uroša nas obavezuje da se svake godine omogući druženje djece u prirodi, čija radost i vedrina vraćaju vjeru da bolji i kvalitetniji svijet ipak postoji, dok god mi budemo čuvali i njegovali tradiciju održavanja planinarske šetnje za naše najmlađe. A tih najmlađih i najveselijih bilo je mnogo, od tri, četiri godine, pa do onih u ozbiljnim zrelim godinama. Djeca, njihovi drugari iz nekoliko Osnovnih škola u Prnjavoru, roditelji, braća, sestre, bake i deke, kao i gosti, mali planinari iz Teslića, svi oni činili su pravu snažnu vojsku prijateljstva od oko tri stotine osoba, čiji je cilj bio da sačuvaju uspomenu i dan provedu u ugodnom druženju u prirodi, na otvorenom.

Inače, “Dječija šetnja na Ljubiću” uvršena je u redovni kalendar dešavanja povodom obilježavanja Dana grada i manifestacija koja zaslužuje poštovanje i pažnju na promociji kvalitetnog načina života u Prnjavoru. Obzirom na masovnost akcije, organizatori iz PAK “Skitnice” sigurno mogu biti zadovoljni, jer je i ove godine tradicionalna šetnja protekla bez bilo kakvih poteškoća. Dobra organizacija obaveza je pola odrađenog posla, a baš tako je bilo i ovaj put. Vodiči i redari su pazili na svaki detalj i bilo bi teško naći bilo kakvu zamjerku u organizaciji šetnje. Prijatelji “Skitnica” i manifestacije “Gradska uprava Prnjavor”, “Leburić komerc”, “Fortuna marketi”, “MB Reisen A.T.”, “AS tours”, “Domuz trans” i vrijedni radnici “Hitne pomoći” Prnjavor bili su uz najmlađe buduće planinare. Dan prije polaska na šetnju, vrijeme nije baš obećavalo i u nekoliko navrata padala je jaka kiša. Organizatori su pratili vremenske prilike, pratile su se prognoze vremena za nedelju, pa kada su bili sigurni da naredni dan ipak neće biti kiše, pala je odluka da se šetnja ipak održi i zaista bili su u pravu. Stres zbog lošeg vremena ostao je iza leđa. Dan je bio kao stvoren za šetnju. Mnogo puta tokom koračanja stazom na Ljubiću pao mi je na pamet stih pjesme grupe “TBF” … ništa mi neće ovaj dan pakvarit …

Tako je i bilo, bez kapi kiše, uz nekoliko kraćih sunčanih intervala, samo blagi vjetar, koji je šaptao na uvo svakom planinaru i poželio dobrodošlicu na Ljubić. Staza je ukupnom dužinom iznosila oko sedam kilometara, a polazna tačka puta bila je u selu Drenova, zaseok Vukovići. Makadamski put bio je prekriven barama, nastalim od kiše prethodnog dana, bilo je i blata, ali sve to nije moglo da utiče na sjajno raspoloženje svih učesnika šetnje, od onih najmlađih do onih nešto starijih.

I sada mi je pred očima slika kako jedna mala djevojčica i jedna velika, članica “Skitnica”, zajedno stoje u lokvi vode, to je ona scena u životu koja se ne može platiti nikakvim novcem, to je ona radost u životu u kojoj bezgranično uživate, to je nešto što dijete uči da radost čine male stvari. I da, pričao sam o tome sa mnogo roditelja, pa šta? Pustite djecu da budu djeca, da gaze po barama vode, po zemlji, da se isprskaju blatom, da osjete radost života. Ništa im neće biti. Takve trenutke pamtiće cijeli svoj život, a vode svakako ima i mašina za veš uvijek skida sve mrlje i prljavštinu. To što ćemo provesti deset minuta duže kući dok opremo cipele ne može ništa da se poredi sa onim što dijete u takvim trenucima nauči. A ko od nas nije bio radostan kada je imao priliku da skače i skače i još malo skače po barama. Takvi momenti u životu su jednostavno neprocijenjivi.

Dajte djeci dovoljno slobode da pokažu mogućnost da se sami izbore za sebe, da se trude i nađu svoj put do cilja. Gledam svu tu djecu oko sebe dok zajedno hodamo. Veseli su, nasmijani, hrabro koračaju, druže se, provode dan u prirodi. Oko njih čist vazduh i jednostavna aktivnost laganog koračanja stazom. Pričaju šale, govore o druženju, školi, prijateljstvu, neko o sportu, neko o simpatijama, ali opet svakim korakom idu dalje, napreduju. I ništa im nije teško. Neko ugazi u blato, neko pređe preko bare, neko pored bare, neko zapne za gusto granje ili nisko suvo rastinje pored staze. Neko uradi nešto, ali niko ne uradi ništa. Svi pokušaju, bodre jedini druge, pomognu kada treba. Svakim korakom, svakim metrom sve više napreduju, pa nije teško ni sve prepreke preći ako ste u veselom društvu. Svi se znaju iz škole, tu su učiteljice i učitelji, nastavnice, mame i tate, svi su tu sa istim ciljem, da im dijete izraste u zdravog i kvalitetnog čovjeka, koji će znati da cijeni osnovne ljudske vijednosti. Takve osobine uče se od ranog djetinjstva i malih nogu. Nije teško, roditelji su tu da uvijek pomognu, samo treba biti uporan. A upornost se uvijek isplati, samo ako znate svoj cilj.

Veselo koračajući stigli smo na lokaciju Ravno brdo, pravimo pauzu za doručak i kraći odmor. Djeca na brzinu jedu sendviče, jer su veoma nestrpljiva, žele da se igraju. Svi zajedno žele da se druže i iskoriste ovaj divan dan. Gledajući djecu razmišljam o tome koliko je dobro što su svi baš ovde u ovom trenutku, gledam ih kako se druže, dobacuju se loptom, igraju “između dvije vatre”, trče, ganjaju se, skrivaju se među stablima, radosno traže svoje vršnjake sa kojima pričaju, žele da naprave svoju fotografiju za uspomenu.

Ali, baš niko od te djece nije se izdvojio, sjeo na neku klupu i uzeo telefon da igra igricu ili vidi šta je novo na društvenim mrežama. Druženje i kontakt među djecom u prirodi je od velike važnosti za njihovo vaspitanje i buduće shvatanje života, za mogućnost pravdenog rasuđivanja kada u životu naiđu na bilo kakav problem. To je ono što će tek shvatiti za nekoliko godina u budućnosti. Divno ih je vidjeti kako provode vrijeme zajedno uz igru i prijatnu opštenu komunikaciju.

Niko ne odustaje od cilja, a to je izlazak na vidikovac Mašala. I to je jedna od vrijednih lekcija kojoj ih nauči ovakva šetnja u prirodi. Ako je nekome teško, tu su drugari, braća i sestre da ih bodre i pruže svaku vrstu pomoći. Bitno je da se snađu. Ako nemaš planinarski štap za hodanje, može da posluži manja grana drveta ili neko tanje drvo koje je palo na zemlju. I eto pomoći za hodanje. Snaći se u prirodi i pravilno koristiti snagu, to je ono čemu se djeca uče u ovakvim trenucima. Veoma je bitna pomoć njihovih učiteljica i nastavnica, koji svakim savjetom djeci obogaćuju život i nude im jedan sasvim novi pogled na važne životne situacije. Izuzetno prijatno sam se iznenadio da je veliki broj djece, koji su bili od šestog do osmog razreda, gledao biljke i sakupljao ih, pažljivo ih vadeći iz zemlje. Pretpostavljam da su sakupljali razne biljke za herbarijum ili školsku sekciju, ali ih je bilo baš prijatno vidjeti da se zanimaju za prirodu, da žele biti dio te sredine, jer na taj način uče kako da se s njom sjedine i sačuvaju je.

Posebno mi je drago bilo kada sam video dva dječaka koji su skupili prazne flašice i druge otpatke u plastičnu vreću, pokupili ih ne želeći da ostanu u prirodi i na taj način pokazali koliko brinu o zaštiti živote sredine. Oni su u mojim očima toliko porasli, do neba i još malo dalje, da to više nisu bila mala djeca, nego ozbiljni ljudi od kojim možemo mnogo toga da naučimo. Njihova savjest je čista, a snaga volje takva da ipak razmišljaju na pravi način o očuvanju svoje okoline. Mislim da njihovi roditelji i nastavnici, pratioci u životu, mogu sa punim pravom da budu ponosni na takvu djecu, jer će izrasti u savjesne i osjećajne ljude.

Uspon do vidikovca je bio zaista težak za neke od njih, jer su male dječije noge drobile planinsko kamenje, ali polako sa stope na stopu, sa kamena na kamen, uz pomoć drugara, sve je bilo mnogo lakše. Pogled sa vidikovca pruža se daleko na sve strane svijeta. U daljini se jasno vidi objekat i dimnjak TE Stanari, još tako malo dalje pogled ide prema Doboju do planine Ozren, a na suprotnu stranu prema planinama Borja i Vlašić.

Ali, još je ljepši pogled na bližu okolinu, pa Ljubić i sva ta naseljena mjesta u njegovom podnožju. Priroda još nije počela da se budi u većem obimu, tek se na pojedinim granama vide mladi pupoljci sa listovima, koji najavljuju dolazak proljeća. Teren je prekriven gustom osušenom travom, čije busenje izgleda kao male šubare. Djeca posmatraju okolinu, bacaju kamenje u daljinu i takmiče se čiji kamen će otići dalje. A svi smo to radili kao djeca. I nema ničega lošeg u tome.

Među svima nama je i jedan pas, raspoložen za igru, trčkara okolo sa djecom, skače, uživa i pokušava naći svoje društvo za zabavu. Djeca pozitivno reaguju kada ga vide i rado ga maze, a pas uživa na svoj način i vraća im ljubav sa mnogo radosti. Sve se to vidi u njegovim očima, željan je druženja i dobrog društva. Na većini planinarskih staza, uvijek sretnemo po nekog psa, koji nas dobro onjuši, upozna i prati veći dio puta.

Mi smo ovde ipak na njegovom trenu, mi smo ovde gosti i jedino što možemo je da ga nahranimo, te pružimo malo ljubavi i pažnje. Svako je iskoristio priliku da opusti i odmori na svoj način uz predivan pogled sa Mašale. Neko da vrati snagu uz dobar sendvič, a neko da uz slatkiš ili sokić dobije dodatnu energiju za igru i druženje. Odrasli su tu pored djece, posmatraju ih, prate njihovu igru i međusobno razgovaraju.

Današnja dječija šetnja je pravi spoj mladosti i iskustva, malih i velikih, nastavnika i učitelja sa njihovim đacima, planinara sa prirodom, jer svako u sebi prepozna ono malo dijete iz prošlosti i sjeti se bezbrižnog dječijeg druženja na izletima u prirodi. Među svim učesnicima šetnje, pažnju mi je privukla gospođa koja hrabro gazi osmu deceniju života. Njena sijeda, uredno uređena kosa, govori mi da se radi o osobi koja je vjerovatno u penziji i koja zna šta joj u životu predstavlja pravu radost. Zaista je tako. U pitanju je gospođa Gordana iz Srbije, iz grada Sremska Mitrovica. Završila je trgovačku školu, cijeli životni vijek je radila kao računovođa u sudu i sada je konačno u zasluženoj penziji, u kojoj nadam se uživa. Tu je u Prnjavoru kod rodbine i kada je već imala priliku, odlučila se da dođe i podrži “Dječiju šetnju” ove godine. Radost me obuzela kada sam video sa kojom snagom i upornošću gospođa Gordana korača stazom, posebno na posljednjem dijelu staze uz veliku uzbrdicu prema vidikovcu Mašala. Velika upornost, snaga i volja trebaju da se popnete do samog vrha.

Iz razgovora s njom saznao sam da se već petnaestak godina bavi planinarenjem i da joj je to jedna od nekoliko iskrenih ljubavi koje gaji u svom životu. Obišla je dosta planinskih vrhova po Srbiji, regiji i inostranstvu, a veoma dobro se sjeća osvajanja svog prvog vrha i izlaska na 1.100 metara nadmorske visine. Tada na početku planinarske karijere, sa mnogo manje iskustva, prisjeća se da se uspjela popeti do cilja i to u običnim patikama. Bilo je vrijedno truda bez obzira na posljedice koje su te patike ostavile na njene noge. A svi smo mi na početku i bez iskustva napravili takve ili slične greške, čak i ja, toga se ne stidim. Gospođa Gordana mi priča da je tada, posebno pri silasku sa planine, imala problema sa noktima na prstima i da su joj tada iskusniji planinari dali dobre savjete kako da ubuduće riješi taj problem. Kada su joj pokazali nokte na nožnim prstima, shvatila je da većina planinara ima slične probleme sa nogama, ali da to ipak nije nikakva prepreka u životu da se bavite onim što volite.

Prepoznao sam se u njenoj priliči, jer sam imao istih problema sa prstima. Grešku u koracima sam naučio na teži način, ali sam je ipak riješio i sada znam mnogo više o udobnoj obući, načinu hoda i posebno silaska niz velike i strme planinske padine. Od gospođe Gordane dobio sam i dobar savjet o načinu disanja na planini, koji je ona zapamtila od iskusnijih planinara kada se počela baviti ovakvim načinom života. “Udahni na nos, zadrži vazduha par sekundi u sebi i onda ga lagano ispusti kroz usta, laganim hodom drži ritam i manje ćeš osjećati umor”, kaže ona.

Bilo mi je veoma prijatno razgovarati s njom i njenim društvom, izuzetno mi je obogatila planinarsko iskustvo svojim savjetima i želim joj još mnogo godina zdravog života i još po neki osvojeni vrh. Razgovor sa gospođom Gordanom u meni je napravio neki presjek od one male djece koji su krenuli u današnju šetnju, preko iskusnih planinara profesionalaca, do onih koji u svojim nogama imaju pređene hiljade i hiljade kilometara težih i manje teških planinarskih staza. Svima njima zajednička je ljubav prema prirodi, jer kao je ona rekla: … planinari su zaista posebni ljudi u životu, svi vedri, nasmijani, pozitivni, uvijek spremni da pomognu … Iskreno se nadam da ćemo se ponovo vidjeti negdje, nekada na nekom novom vrhu, živi i zdravi.

 

Kada je došlo vrijeme da završimo današnju šetnju i krenemo nazad, čini mi se da smo se brže vratili, nego što je trajao uspon. Valjda zbog te količine pozitivnih emocija koje smo nakupili u sebi. U povratku smo odmarali na istim mjestima, ponovo se družili, razgovarali, djeca se igrala, a svi zajedno skupili dosta snage za nove obaveze, školske i poslovne.

I što je najbitnije, kiša nas je zaobišla, niti kap nije pala, ali smo zato snagom, umom i pozitivnim vibracijama uspjeli da dozovemo Sunce, koje nas je grijalo na jednom dijelu staze. Ostale su divne uspomene na današnje druženje, evocirali smo sjećanja na one koji su sve ovo započeli i koji bi danas sigurno bili ponosni na broj djece i njihove roditelje koji su se odazvali na manifestaciju, a još više na činjenicu da je to nešto što se tradicionalno događa svake godine. Dok god “Skitnice” budu organizovale “Dječiju šetnju” njegovaće se uspomena na dragog i iskrenog prijatelja, brata i kolegu planinara koji danas više nije tu. Njegova prisutnost na šetnji mogla se osjetiti u svakom dječijem koraku i osmijehu na njihovom licu.

Za kraj, svi učesnici su dobili zahvalnicu za učešće u manifestaciji, na kojoj je pisalo:

… popričaj sa vjetrom da te čuju mravi, dok koračaš stazom šumovitog svijeta i na svakom vrhu ostavi u travi komad svoje duše da zelen procvjeta !

16.03.2025. godina PAK “Skitnice”

Za prnjavorinfo.com – Velibor Petrović