Aleksandar Žižak: Profesionalizam nije lak, ali je fin

Aleksandar Žižak svoje prve fudbalske korake, kao šestogodišnjak, napravio je 1999. godine. Od tada, pa sve do danas ostao je vezan za zeleni teren.

On je 2013. proglašen za najperspektivnijeg mladog igrača opštine Prnjavor, a možda i najbolje partije u seniorskom dresu, pružao je ovog proljeća, zbog čega se s pravom moglo konstatovati da je trenutno jedan od najboljih igrača Ljubića. Ekspodiravši u proljećnom dijelu šampionata, Žižak je skrenuo pažnju na sebe, pa je stigao poziv banjalučkog Borca da se priključi pripremama. Bio mu je to prvi susret sa svijetom profesionalnog fudbala, a 20-ak dana, koliko je boravio u Platonovoj, ostaće mu u finom sjećanju.

On je istakao kako je ogromna razlika između amaterizma i profesionalizma u svijetu fudbala, te dodao kako život profesionalnog fudbalera, iako se čini, nije ni malo lagan.

“Moje prvo pojavljivanje na treningu Borca, bio je ujedno i moj prvi susret sa svijetom profesionalizma. Nisam tada mogao vjerovati, bio sam prijatno iznenađen. Ponašanje, uslovi, pristup, svaki trening kao utakmica, samo su dio onoga što sam uočio već na prvom treningu”, kazao je Žižak.

Postigavši pogodak u prijateljskoj utakmici odigranoj u Banjaluci, Aleksandar se našao na spisku putnika za Zlatibor, gdje je Borčeva ekspedicija boravila 15 dana na pripremama. Kaže, pripreme imaju svoju posebnu draž.

“Svi vide lijepu stranu fudbala, koja se posebno ogleda kroz novac, ipak, život profesionalnog fudbalera nije lak. Jedan dan na pripremama otprilike izgleda ovako, sve počinje doručkom, nakon čega slijedi jutarnji trening, ručak, pa obavezan odmor, a potom novi trening. Nakon večere slijedi 2-3 sata slobodnog vremena, a u 23 sata svako je obavezan da se smjesti u krevet”, ističe Žižak, te dodaje, “Režim ishrane je poseban, o svemu se vodi računa, priprema za utakmicu, bila to i prijateljska je na zavidnom nivou. Ono što mi se posebno dopada u profesionalizmu je da kada pogriješiš, svi te bodre, a kada napraviš dobar potez, nagrade te, toga u amaterskom fudbalu nema, a to je nešto što svakog igrača tjera da na terenu da svoj maksimum”.

Prnjavorčanin je pobrao simpatije nosilaca igre Borca, a posebnu podršku su mu pružali Raspudić, Galešić, Puzigaća. Svih 20 dana boravka u taboru Banjalučana, stizale su poruke podrške brojnih ljudi iz Prnjavora. Podrška nije izostala ni od roditelja, a posebno je značila ona od djevojke Dragane.

“Već od prvog dana priprema, svi igrači se požale kako im nedostaju porodice, tako je bilo i meni. Porodica, djevojka, društvo, bili su nešto, što mi je najviše nedostajalo. Iako nije lako, živjeti životom profesionalnog fudbalera je fin osjećaj. Susret sa profesionalnim igračima nije bauk. Kroz trening, čovjek shvati da sa njima može igrati. Fizički im se može parirati, dok je u taktičkom pogledu, potreban određeni period adaptacije”.

Na Zlatiboru je u dvije prijateljske utakmice dobijao šansu, odigravši u svakoj po 20-ak minuta. Po povratku u Banjaluku, imao je mogućnost da ostane u crveno-plavom dresu. Svjestan da Borac ima jak igrački kadar, te da će mu se u takvoj konkurenciji teško biti izboriti za minutažu, uprkos ponudama nekolicine prvoligaša, odlučio se vratiti u Ljubić, sa kojim je potpisao novi ugovor.

“Imao sam mogućnost da ostanem, a da ne igram puno, ili gotovo ni malo, imao sam i mogućnost da karijeru nastavim u nekom od klubova Prve lige, ali sam odlučio da još jednu sezonu provedem u svom matičnom klubu, Ljubiću. Ipak, ne odustajem, i dalje vjerujem da će moj naredni susret sa profesionalcima potrajati puno duže, te da će moja fudbalska karijera ići uzlaznom putanjom”, poručio je Žižak, koji će dvadesetodnevni boravak u Borcu posebno pamtiti po pogotku u prijateljskoj utakmici, koji mu je otvorio vrata autobusa za Zlatibor.

Prnjavor.info – Z. Ančić